Krašić, 27. 7. 2000. (IKA) – Misnim slavljem i svečanom akademijom u srijedu 26. srpnja u Krašiću je proslavljena 100. obljetnica smrti akademika Josipa Torbara, svećenika, književnika, rodoljuba i nastavnika rođenog u Krašiću. U župnoj crkvi Presvetoga Trojstva misno slavlje predvodio je mons. Matija Stepinac uz svećenike koji su podrijetlom iz Krašića Matiju Burju, Franju Ćuka i Ivana Torbara. U nazočnosti predstavnika akademije, gradskog poglavarstva, mještana i ostalih uzvanika mons. Stepinac podsjetio je kako je krašićka dolina dala brojne sinove koji su se angažirali na području vjere, kulture i znanosti, posebice istaknuvši akademika Torbara, kardinala Alojzija Stepinca te krašićkog župnika Josipa Vranekovića. Nakon mise u krašićkoj Osnovnoj školi bl. Alojzija Stepinca održana je svečana sjednica o 100. obljetnici Torbarove smrti u organizaciji Općinskoga poglavarstva i Vijeća općine Krašić. Svečanost je kulturno-umjetničkim programom uveličao KUD “Josip Torbar”.
Josip Torbar rođen je 1. travnja 1824. u Krašiću. U školu je išao u Mrežnicu, a u gimnaziju u Karlovcu. U Zagrebu je nastavio studij filozofije, a zatim teologije. U studenome 1849. izabran je za glavnoga suradnika u uredništvu zagrebačkog Katoličkog lista. U Beču se osposobio za profesora, a 1852. vratio se u Zagreb i počeo raditi kao profesor. Djelovao je kao učitelj fizike i prirodopisa na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, a ubrzo je postao i ravnatelj toga zavoda. Kao “nepoćudan” privremeno je bio umirovljen s ostalim profesorima pod vladavinom bana Raucha. Godine 1868. imenovan je župnikom u Jastrebarskom, no opet zbog “nepoćudnosti” nije mogao preuzeti župu. Od 1868. do 1872. bio je urednik Gospodarskog lista pod imenom prof. Petra Zoričića. Za tajnika Akademije izabran je 1872., a ban Mažuranić ponovno ga je imenovao ravnateljem zagrebačke velike realke 1873., gdje je službovao do kraja 1891. kad je umirovljen. Povratkom ustava 1860. sudjelovao je u saborima 1861., 1865., 1866., 1867. i 1875. godine. U političkom djelovanju zagovarao je jednaka prava za sve, cjelokupnost Hrvatske i dokidanje nekih starih podanaka. Kao član saborskoga odbora radio je na preustroju i modernizaciji školstva u realnim gimnazijama. Bio je vrlo cijenjen kao svećenik. Plodan rad imao je na književnom području. Prerađivao je i dorađivao školske udžbenike, posebno iz prirodoslovlja. S ostalim suradnicima zasnovao je znanstveno-kritički list “Književnik” u kojem je objavljivao svoje brojne znanstvene radove. Od 12. prosinca 1890. bio je predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti, a kao zaljubljenik u prirodu više godina bio je predsjednik Hrvatskog planinarskog društva.