BISKUP BOGOVIĆ O SVOJOJ DUGOGODIŠNJOJ SURADNJI S NADBISKUPOM TAMARUTOM
Rijeka (IKA )
Rijeka, 30. 6. 2000. (IKA) - U povodu smrti riječko-senjskog nadbiskupa Antona Tamaruta, izjavu za javnost dao je 29. lipnja donedavni pomoćni biskup Riječko-senjske nadbiskupije i njegov dugogodišnji suradnik u različitim službama te kao profesor i kao
Rijeka, 30. 6. 2000. (IKA) – U povodu smrti riječko-senjskog nadbiskupa Antona Tamaruta, izjavu za javnost dao je 29. lipnja donedavni pomoćni biskup Riječko-senjske nadbiskupije i njegov dugogodišnji suradnik u različitim službama te kao profesor i kao biskup dr. Mile Bogović.
“Poznavao sam ga još iz maloga sjemeništa u Pazinu, a neposredne kontakte imali smo u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu gdje smo obojica boravili u tijeku studija. Ja sam studirao crkvenu povijest, a on crkveno pravo. Odavao je čovjeka-vjernika kojega nikakve novotarije ne mogu pomutiti u vjerničkome i svećeničkom opredjeljenju. Njegova nazočnost uvijek nas je motivirala da se razbor podigne na višu i ozbiljniju razinu. U toj vjeri nije trpio riskantne pokuse i neprovjerena razmišljanja. Svagdje se pokazivao kao čovjek iskreno pobožan i odan crkvenom učiteljstvu. Po naravi je bio sklon pravu, jer je i doktorirao iz crkvenog prava u Rimu. Druga njegova sklonost bila je liturgija. Svoju sklonost za formu u liturgiji razvio je do visokih estetskih dometa i to je pokazao isto kada je kao biskup sugerirao kako riješiti svetište, oltar, pojedine crkvene prostore; i vidi se da mu je sveti prostor bio doista mjesto, gdje se ugodno osjećao i kretao i gdje je bio kreativan. Kada smo u njegovu društvu znali razgovarati o pravnim i liturgijskim pitanjima bili smo uvjereni da je sve ispravno ako se on nije javio. Nije mu, naime, bilo lako odšutjeti ako se u njegovoj sredini nešto površno ili krivo govorilo. Taj njegov stav pokazivao se i u njegovu biskupskom djelovanju. Nije postavljao pitanje je li nešto teško, ako je to od njega tražila Crkva. U posljednje vrijeme prihvaćao je opterećenja koja nisu bila primjerena njegovu zdravstvenom stanju. Kao da je sve svoje snage htio uložiti kako bi što vjernije ispunio svoj pastirski i biskupski zadatak. Nakon njega ostaje jedna dovršena biskupska služba, a činjenica što je, s obzirom na diobu nadbiskupije na Gospićko-senjsku biskupiju i Riječku nadbiskupiju, dobro definirao i izdao najnužnije odredbe, znači da je u to vrijeme pripremao svoj odlazak premda to nije nikome govorio, kao što drugima nije govorio niti im stavljao na teret teško breme svojih bolesti. U tome nam svima može biti uzor i kao biskup i kao svećenik i kao vjernik”, istaknuo je biskup Bogović.