Šibenik, 23. 4. 2000. (IKA) – Na Veliki četvrtak, 20. travnja, šibenski biskup Ante Ivas predvodio je misno slavlje u šibenskoj katedrali, na kojem su sudjelovali gotovo svi svećenici Šibenske biskupije. Biskup Ivas u svojoj je propovijedi posebno istaknuo potrebu vjernika, a posebno svećenika da uvijek iznova otkrivaju taj neprocjenjivi Božji dar – otajstvo Isusa Krista, jedinoga posrednika između čovjeka i Boga. Pozvao je vjernike da podrže svoje svećenike, jer oni su obični, slabi ljudi, kojima je povjerena odgovorna zadaća koja nadilazi njihove moći, ali ipak Krist s njima računa u posvećenju Crkve i svijeta.
Na večernjoj misi u šibenskoj katedrali, šibenski je biskup oprao noge dvanaestorici predstavnika iz svih šibenskih župa, ističući kako gesta pranja nogu upućuje na radikalnost Kristove uslužne ljubavi.
Na Veliki petak, u šibenskoj prvostolnici proslavljena je služba Muke Gospodnje, a predvodio ju je biskup Ivas. U prigodnoj je propovijedi biskup Ivas istaknuo kako je Veliki petak dan potpunog odbačenja Isusa Krista, njegovog djela i nauke. Izrugano je njegovo povjerenje u Oca, ali On je kako izazov nevjere odgovorio vjerom i potpunim predanjem, dodao je šibenski biskup. Nakon poklona križu, i svete pričesti, vjernici su se u ophodu za križem uputili iz katedrale, da bi se vratili na trg između katedrale i vijećnice. Biskup Ivas je s balkona vijećnice podigao križ i zazvao Božji blagoslov nad grad i biskupiju Šibensku.
Propovijed u Vazmenom bdjenju u šibenskoj katedrali Sv. Jakova 22. travnja biskup Ivas započeo je spominjući se onoga davnog jutra kada su se u zoru žene s miomirisima uputile prema Kristovu grobu dvoumeći kako će otkotrljati teški grobni kamen. “I noćas ova Crkva bdije kraj tog groba i iščekuje zoru uskrsnuća, čeka sunčev izlazak što onog jutra zasinu ljudskom rodu”, rekao je biskup Ivas nastavljajući razmišljanje: “Ljudski grobovi šute kada ih se kiti i kada se nad njima plače. No, premda šutljivi, grobovi govore o vječnim stvarima koje se ne mogu prešutjeti, o tome od kada smo, kamo idemo, koji je smisao življenja i umiranja. Grobovi ipak govore, samo ih treba znati slušati i razumjeti. Grob Isusa Krista jasnim govorom nadilazi sve ostale grobove. Dok svi grobovi šutnjom pričaju o prolaznosti ljudskog života, samo Isusov grob govori o uzvišenosti ljudskog života sve do uskrsnuća. Dok ostali grobovi govore o svršetku, Kristov grob govori o početku novog svijeta. Dok grobovi govore o mrtvima, koji su živjeli, grob Isusa Krista govori o živome koji je bio mrtav”. Propovijed je biskup završio riječima: “S toga Crkva noćas bdije kraj groba svog Učitelja, stoga ona noćas u nezadrživoj radosti, čitajući Pismo o povijesti spasenja ljudskog roda, uza zvukove zvona, slavi svog Boga”.