Vatikan, 15. 3. 2000. (IKA) – U tijeku dugog niza godina prisilnog boravka u Vijetnamu nadbiskup François Xavier Nguyen Van Thuân, danas predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir, zamolio je nekog dječaka da mu pronađe stare lisne kalendare i na poleđini tih listova napisao je poruku svome narodu koji je ostao bez pastira. Bila je to prva knjiga koju je napisao u zatvoru i koja je kasnije objavljena pod naslovom “Hod nade”. To je jedno od osobnih iskustava vijetnamskog nadbiskupa, koji je u zatvoru proveo punih 13 godina od čega 9 u samici, iz njegovih meditacija u sklopu redovnih korizmenih duhovnih vježbi za Papu i članove Rimske kurije koje imaju za temu “Pustolovina nade”.
Nada koja se u njemu probudila upravo u zatvoreničkome životu i dugim noćima u zatvorskoj ćeliji, kada se osvjedočio da je jedina stvarnost sadašnji trenutak, budući da prošlosti više nema, a budućnost nije u našem posjedu. Pustolovina je to iz koje je naučio da je “život nade satkan od kratkih trenutaka nade” i da je potrebno “živjeti u Bogu u sadašnjem životnom trenutku” jer je on “prisutan svugdje”. U svezi s time naveo je Origena prema kojem “svetište ne treba tražiti na nekome mjestu nego u djelima i životu”. Potom je spomenuo tri velika svjedoka nade, Majku Tereziju, Pavla VI. i s. Faustinu Kowalsku kako bi istaknuo važnost intenzivnog življenja sadašnjosti “ispunjavajući svaki trenutak ljubavlju” i “povjeravanju božanskom milosrđu”.
U tijeku godina provedenih u zatvoru Božja Riječ bila je “svjetiljka njegovoj nozi” i “hrana”. Isusove riječi nisu kao ljudske riječi. Nije slučajno da evanđelje ostavlja dubok utisak i na nekršćane, poput Gandhija, koji je ostao zadivljen Isusovom Propovijedi na gori. Čašćenje božanske Riječi u Crkvi je poput čašćenja Kristova Tijela. Riječi u kojima je život, istinska hrana i istinsko piće. Riječi koje traže poslušnost i kojima treba dopustiti da nas preobraze. Božanske riječi koje se također uzajamno dijele, priopćavaju i svjedoče, kao u prvoj kršćanskoj zajednici.