Đakovo, 27. 2. 2000. (IKA) – Radni susret upravitelja marijanskih svetišta i rektora redovničkih crkava s područja Đakovačke i srijemske biskupije održan je u Đakovu u subotu 26. veljače. Susret, u kojem je sudjelovao i đakovački i srijemski biskup Marin Srakić, bio je posvećen sakramentu pomirenja u tim hodočasničkim mjestima.
Biskup Srakić je u uvodnoj riječi istaknuo potrebu da se na takvim, duhovno povlaštenim mjestima, njeguje tradicionalna i zdrava pučka pobožnost, ali istodobno razborito, planski i uporno nastoji kod hodočasnika izgrađivati ozbiljna pobožnost i napose pravi odnos prema sakramentima euharistije i pomirenja. Daljnji razgovor predvodio je profesor liturgije na đakovačkoj Teologiji dr. Zvonko Pažin. Iznoseći zapažanja o sadašnjoj praksi slavljenja sakramenata pomirenja u svetištima, istaknuo je i neodgodivu potrebu da se ona podigne na višu razinu. Posebno je istaknuo korist i obvezu priređivanja pokorničkih bogoslužja kao priprave hodočasnika za osobnu ispovijed.
Nazočni su svećenici u svojim izlaganjima govorili o sadašnjim prilikama i stanju u tome području vjerske prakse. Kao glavne poteškoće istaknuli su veliki broj vjernika koji u hodočasničke dane žele pristupiti sakramentu ispovijedi te istodobno nedostatak ispovjednika te prikladnih mjesta za pokornička bogoslužja. Nemale poteškoće za novu praksu sakramenta pomirenja predstavljaju i uvriježene navike vjernika i svećenika, žurba te “vlastiti ritam” hodočasnika… Neki od nazočnih svećenika iznosili su i vlastite pokušaje i iskustva u svezi s poboljšanjem sadašnjeg stanja istaknuvši kako su vjernici spremno prihvatili ponuđenu zajedničku pripravu (pokorničko bogoslužje) i da od toga imaju očitu duhovnu korist. Iz razgovora je bilo razvidno da prilikom hodočašća ipak prevladava uhodana ponuda koja se sastoji od priređivanja što većeg broja misnih slavlja, redova pred ispovjedaonicama i pokoje pobožnosti Križnog puta, bez ostalih ponuda i bez organizirane zajedničke priprave na sakrament pomirenja.
Sudionici susreta istaknuli su da se postojeća praksa očito ne može najednom promijeniti ali se ni hodočasnici ne smiju prepustiti svojoj neupućenosti, ponekad čak i praznovjerju. Vjernike i na tim mjestima treba odgajati, a u sklopu hodočasničkog programa ponuditi i pokorničko bogoslužje. Te, još mnogima nove, načine treba u svetištima odmjereno i ustrajno promicati te ponuditi u svezi s tim i neku građu ili uputu hodočasnicima koji će imati za cilj duhovno obogaćivanje i odgajanje hodočasnika.
Na kraju razgovora izneseno je nekoliko prijedloga. Na prvome mjestu istaknuto je da svetišta ne smiju biti bez ponude pokorničkog bogoslužja. Svećenicima i župnicima koji organizirano dovode hodočasnike preporučeno je da s takvim skupinama već u vlastitoj župi prirede pokorničko bogoslužje. Preporučeno je također da Sinoda po tome pitanju pruži okvirne preporuke i usmjerenja.