Dubrovnik, 11. 2. 2000. (IKA) – Svečano otvaranje i blagoslov novih ureda Dubrovačke biskupije održano je 10. veljače u samostanu sv. Klare u staroj gradskoj jezgri. Prostorije je otvorio i blagoslovio dubrovački biskup Želimir Puljić. Pozdravljajući sve nazočne uime onih koji će u novim uredima raditi, tajnik don Petar Palić osvrnuo se na povijesno značenje samog samostana sv. Klare, koji je 1998. godine vraćen Katoličkoj crkvi. Zahvalio je svima koji su sudjelovali u povratu i obnovi samog samostana, koji je obnovljen samo jednim dijelom, a 3/4 se još trebaju obnoviti. U prigodnom se govoru biskup Puljić osvrnuo na nedavnu, ali i na sve ostale proslave blagdana sv. Vlaha, istaknuvši kako je on “sinteza religioznoga i političkog života, koju je Dubrovnik stoljećima izgrađivao, izazov ovome našem vremenu. I mogao bi postati uzorkom u traženju sklada vjere i kulture, privatnoga i javnog, svjetovnoga i profanog”. Osvrćući se na mnoga razaranja, bilo prirodna ili ratna, koja su u ovome stoljeću pogodila dubrovačko područje, biskup Puljić podsjetio je i na ona ideološka razaranja ovog stoljeća, koja su gradila društvo i civilizaciju bez Boga, oslanjajući se isključivo na “znanje-imanje”, silu i moć. Istaknuo je kako se, bez obzira na 50-godišnje potiskivanje, Crkva uvijek osjećala pozvanom biti “subjektom povijesnih zbivanja”, sviđalo se to nekome ili ne, pa je biskup poručio kako se Crkva pritiscima opirala čuvanjem kulturnog nasljeđa i uspješnim prožimanjem vjere i kulture, što dokazuje i obnova samostana sv. Klare. “U #!tropletu#! uređenja prirode, ophođenja s drugima i podređenja transcendenciji rađa se, raste i razvija kultura. A čovjek s trajnom čežnjom i nostalgijom za vječnim i Apsolutnim subjekt je kulture. On je stvorenje koje ostaje stvarateljem divnih djela, jer u njemu drijema #!izvanpovijesna stvarnost#! koja je izvorom njegove ljudskosti. I čovjeka je nemoguće do kraja objasniti bez te #!izvanpovijesne stvarnosti#!. Crkva živi od te istine o čovjeku, kulturi i kulturnome blagu. U nastojanju da ga gleda očima vjere, ona postaje svjesna da ja čuvarica neprocjenjivog blaga, jer je Krist na jedinstven i neponovljiv način prodro u misterij čovjeka”, istaknuo je na kraju propovijedi biskup Puljić.
Samostan sv. Klare sagrađen je 1290. godine, a kasnije je nadograđivan te ima posebnu kulturno-povijesnu vrijednost i važnost za Katoličku crkvu. Kad je Napoleon 1806. zaposjeo Dubrovačku republiku redovnice su iseljene, a samostan je pretvoren u vojarnu. Padom Dubrovačke republike samostan je privolom Svete Stolice dat u zakup, te je uknjižen u Vjerozakonsku zakladu. Austrija je sve do 1918. godine plaćala godišnji zakup. U doba stare Jugoslavije u samostanu je bio smješten Dom jugoslavenske vojske, a nastojanjima tadašnjeg biskupa Josipa M. Carevića samostan je 1940. godine vraćen Dubrovačkoj biskupiji. Po završetku II. svjetskog rata samostan bez pitanja i suglasnosti vlasnika, tj. Dubrovačke biskupije, zaposjeda Savez sindikata Jugoslavije, a 1954. godine samostan je na temelju rješenja dodijeljen Općinskom sindikalnom vijeću na “trajno, neograničeno i besplatno korištenje”. U ožujku 1991. godine započeli su razgovori s predstavnicima grada o povratu samostana sv. Klare Dubrovačkoj biskupiji, koji zbog rata nisu nastavljeni. Budući da je iskazana spremnost za povrat samostana, Biskupski ordinarijat u srpnju 1993. godine upućuje pismeni zahtjev Gradu Dubrovniku i Županiji dubrovačko-neretvanskoj kojim je zatražio povrat samostana sv. Klare. Nakon sudskih procesa vođenih u Dubrovniku i Zagrebu, izdato je 7. travnja 1998. godine rješenje o povratu oduzetog samostana, a 13. listopada iste godine odobreno je pravo uknjižbe vlasništva na ime Dubrovačke biskupije.