ZAGREB: 40. TEOLOŠKO-PASTORALNI TJEDAN ZA SVEĆENIKE (1)
Zagreb, 26. 1. 2000. (IKA) – “Crkva u Hrvatskoj: bilanca, izazovi i perspektive” tema je 40. Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike koji je 25. siječnja otvoren u Nadbiskupskome dječačkom sjemeništu u Zagrebu. Svećenički tjedan, kojega je organizator Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, otvorio je, uz sudjelovanje kardinala Franje Kuharića, apostolskoga nuncija nadbiskupa Giulija Einaduija i većinu hrvatskih nadbiskupa i biskupa, Veliki kancelar KBF-a zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.
Pozdravi i brzojav Svetom Ocu
U svome pozdravnom govoru nadbiskup Bozanić je rekao kako “u pogledu na Crkvu u Hrvatskoj, njezinu bilancu, izazove i perspektive na pragu novog tisućljeća, ne može, a da ne bude uključeno sazrijevanje milosti i zalaganja povezanih s Koncilom”. Stoga je nadbiskup Bozanić pozvao na ponovno iščitavanje koncilskih dokumenata, “da bi se njima uspoređivalo nove situacije u Crkvi i društvu; jednom riječju da bismo ih shvatili u njihovom nepromjenjivom značenju i uvijek otvorenom i plodnom dinamizmu”. Nadbiskup je istaknuo i potrebu popravljenoga, novog hrvatskog prijevoda koncilskih dokumenata, te se zapitao koji je stupanj vidljive konkretizacije u našoj Crkvi doživjela primjena Koncila. Na kraju svoga pozdrava zagrebački je nadbiskup rekao kako je “Crkva u Hrvatskoj na početku novoga vremena koje nam je Providnost dodijelila. Treba osluškivati Duha. #!Tko ima uho neka posluša što Duh govori Crkvama#!, govori knjiga Otkrivenja. Molimo za umijeće raspoznavanja znakova vremena. I nama Papa poručuje s balkona sv. Petra: #!Ne bojte se!#! Ovo je vrijeme čišćenja i povratka crkvenim izvorima. Pođimo ponovno u školu Koncila da bi nas Koncil očistio i osposobio za novu evangelizaciju u trećem tisućljeću”. Uime priređivača teološko-pastoralnog tjedna pozdrave je uputio i otvarajući rad dekan KBF-a prof. dr. Tomislav Ivančić, upozorivši na potrebu povratka Kristu.
U svome obraćanju nazočnima apostolski je nuncij Giulio Einaudi ponovio poziv Svetog Oca svim kršćanima da zauzeto žive svoje kršćanstvo u vlastitom društvu. U ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sudionike je pozdravio pomoćni sarajevski biskup Pero Sudar, istaknuvši kako Crkva nikada ne smije sumnjati u svoju perspektivu, unatoč izazovima koje vrijeme pred nju stavlja.
Sudionike svećeničkoga tjedna pozdravio je i predstavnik Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu dr. Luka Tomašević, te predstavnik Evanđeoskoga teološkog fakulteta iz Osijeka mr. Damir Špoljarić, kao i predstavnici evangeličke i baptističke Crkve, senior Andreas Lukša i dr. Branko Lovrec. Svoje pozdrave uputio je i potpredsjednik hrvatske Vlade dr. Jure Radić, rekavši kako je u proteklih deset godina došlo do suradničkog, ali odvojenog rada Crkve i države na dobrobit građana koji su i vjernici.
Sudionici teološko-pastoralnog tjedna uputili su zajednički pozdravni brzojav papi Ivanu Pavlu II., koji je potpisao zagrebački nadbiskup. “Svjesni smo da Crkva u Hrvata na pragu trećeg tisućljeća mora trezveno razmišljati o svojoj povijesti, osobito novijoj i posaborskom djelovanju. Želimo priznati svoje svekolike, kao i pastoralne propuste, te tako čistiti pamćenje. Sadašnji povijesni kairos shvaćamo i prihvaćamo kao izazov, šansu i zadaću. I ovim skupom nastojimo dati mali kamenčić u izgradnji civilizacije ljubavi na crkvenoj, društvenoj i osobnoj razini u nadolazećem tisućljeću”, stoji u brzojavu u kojemu se Papi zahvaljuje i za pastirsku zauzetost za vjernike i građane republika Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
Na otvaranju Tjedna bili su nazočni i predstavnici teoloških fakulteta iz republika Hrvatske i BiH, te predstavnici različitih kulturnih ustanova, a pozdravne brzojave uputili su kardinal Vinko Puljić, vojni ordinarij Juraj Jezerinac, te kotorski biskup Ilija Janjić.
U Hrvatskoj je prihvaćen Koncil, pratila se zapadna teologija i provođene su liturgijske smjernice
Prvo predavanje na 40. teološko-pastoralnom tjednu održao je dr. Nediljko Ante Ančić. On se osvrnuo na glavne naglaske u teološkoj pokoncilskoj misli, istaknuvši četiri faze. U prvoj fazi u vrijeme i neposredno nakon Koncila teolozi proučavaju i objašnjavaju dokumente i potiču na primjenu smjernica s Koncila. U to vrijeme brojne se ideje stvaraju oko Glasa koncila, zatim oko Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike, pokreću se brojni časopisi (Svesci, Crkva u svijetu i drugi), a zatim nastaje i Kršćanska sadašnjost, koja, kako je rekao predavač, postaje najznačajnija izdavačka kuća koja objavljuje koncilske i pokoncilske dokumente. Stvaraju se instituti za laike, pokreću se novi listovi (Kana), a najgorljiviji i najznačajniji protagonist koncilskoga duha je dr. Tomislav J. Šagi-Bunić. Sedamdesetih godina zapaža se malaksalost, Sinoda o evangelizaciji iz 1974, prema dr. Ančiću, predstavlja kraj bavljena koncilom, a teologija se počinje baviti pokoncilskim temama. Naši su teolozi uglavnom prihvatili Koncil, a tematska su se pitanja uglavnom kretala oko Crkve, no koncilsko viđenje Crkve ni do danas nije dovoljno shvaćeno niti prihvaćeno.
U drugoj fazi, u takozvanoj pokoncilskoj teologiji, sedamdesetih godina primjećuje se otrježnjenje i poteškoće na polju koncilske obnove, a teologija se okreće važnim pojedinačnim teološkim temama i pitanjima. Tijek naše pokoncilske teologije ne poklapa se s tijekovima u Europi. Nastaje “nova teologija” (Rudolf Brajčić), koja se okreće čovjeku, a nove struje u nas imaju odjeka uglavnom u stručnoj literaturi. Naša teologija na polju kristologije i ekleziologije nije imala nekih značajnijih prinosa, a predavač je ipak istaknuo djelo dr. Mate Zovkića “Crkva kao narod Božji” koja je postala svojevrsnim udžbenikom za studente teologije. Posebno mjesto u hrvatskoj teologiji u to vrijeme zauzima mariologija i to zbog djelovanja ponajprije dvojice poznatih mariologa fra Karla Balića i zatim fra Pavla Melade. U Zagrebu i Mariji Bistrici organiziran je VI. međunarodni mariološki te Marijanski kongres 1971. godine, a 1986. u Splitu je održan 1. hrvatski mariološki kongres. Ekumenizam je trajno prisutan kao tema u časopisima, a dijalog počinje uglavnom na znanstvenoj razini na simpozijima koje priređuju teološka učilišta u bivšoj državi. U tijeku Domovinskog rata ekumenski dijalog inicirale su vanjske organizacije, a, kako je rekao predavač, na tom polju rezultati su skromni.
U trećoj fazi je sučeljavanje s marksističkim ateizmom, te proučavanje fenomena nevjere, a iz toga je doba, istaknuo je dr. Ančić, Crkva izašla sa spoznajom da se ne veže ni uz kakve političke, ideološke ili gospodarske sustave ili da se nekritički s njima poistovjećuje. Neki teolozi su nastojali pokazati da i u takvom ateističkom društvu Crkva ima mjesta, dijalog s ortodoksnim marksistima nije se mogao voditi, ali se vodio s marksističkim sociolozima.
Nakon sloma komunističkog sustava i dolaska demokracije teologija se okreće novim pitanjima koje nameće društvena stvarnost, kao što su poslanje laika, socijalna pravda, suvremena kultura, ostale religije te se propituje mjesto i uloga teologije u modrenoj Crkvi i društvu. Čini se da je jedna od glavnih zadaća naše Crkve novo iščitavanje pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu “Gaudium et spes”, poručio je na kraju svoga predavanja dr. Ante Ančić.
Govoreći o ostvarivanju pokoncilske liturgijske obnove u našoj Crkvi, u drugom predavanju dana, dr. Bernardin Škunca kao posebnost i najvažniji domet liturgijskih pothvata izdvojio je prevođenje i izdavanje pedesetak liturgijskih knjiga. Taj zadatak Hrvatskoga liturgijskog vijeća u djelo je uglavnom provodila Kršćanska sadašnjost. Osim izdavanja liturgijskih knjiga, a kasnije u izdanju Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral i ostalih izdavačkih kuća, brojnih publikacija s liturgijskom tematikom, predavač je istaknuo održavanje svećeničkih tečajeva posvećenih liturgiji (4 su održana u Zagrebu), te izdavanje različitih smjernica i uputa učiteljstva sveopće i naše Crkve. Zadržavajući se pobliže na vaganju (bilance-balance) liturgijske obnove u našoj Crkvi dr. Škunca je istaknuo kako to vaganje označuje šest odrednica: obred i otajstvo, obred i Riječ, obred i aktivno sudjelovanje slavitelja bogoslužja, obred i zajedništvo Crkve, obred i poučavanje o vjeri te obred i bogoslužni prostor. Tumačeći pobliže samo prvu odrednicu, tj. onu o odnosu obreda i otajstva, dr. Škunca je ustvrdio kako je uočljiva kriza odnosa prema obredu, premda je on neizbrisiva protega čovjekova ponašanja, ali i kršćanski oblik slavljenja Boga. Taj kršćanski obred u sebi nosi i tajnu, obilježen je ponavljanjem i redom, ali se ipak događa u dinamičnoj novosti. Predavač je zatim iznio neke konkretne primjedbe vezane uz spontanost u liturgiji, ustvrdivši da spontanost liturgiji predstavlja zamku, a da se razaranjem obreda narušava prenosnik tajne vjere. U tom kontekstu spomenuo je primjere prinosa darova u kojima se katkada više daruje pojedini svećenik predvoditelj no što se ističe otajstvo. Dr. Škunca u svom je izlaganju spomenuo i pomake na polju bogoslužnoga graditeljstva, a od svoga utemeljenje 1989. godine na tom polju djeluje Hrvatski institut za liturgijski pastoral sa sjedištem u Zadru.
Nakon predavanja održano je koncelebrirano misno slavlje koje je u dvorani Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa na Šalati predvodio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.
Pokoncilski pastoralno-teološki i katehetski pomaci
Teološko pastoralni tjedan za svećenike s radom je nastavio u popodnevnim satima predavanjima koja su održali dvojica predavača na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, dr. Josip Baloban i dr. Alojzije Hoblaj.
U predavanju “Pokoncilski pastoralno-teološki pomaci” dr. Baloban je govorio o glavnim pastoralno-teološkim trendovima i određenim pastoralnim pomacima u nekim teološkim i pastoralnim područjima u drugoj polovici 20. stoljeća. Predavač je uočio kako se s jedne strane osjeća entuzijazam i iskrena želja za provođenjem istinske preobrazbe pretkoncilske Crkve u pokoncilsku, “u Crkvu s novim licem”, dok se s druge strane događa pastoralna zasićenost, stanoviti umor, koji čine dušobrižničku djelatnost manje učinkovitom. Teološki i pastoralni pokoncilski entuzijazam, prema dr. Balobanu, očituje se u nekim ključnim pokazateljima kao što su Teološko pastoralni tjedan, tjednik “Glas Koncila”, “Kršćanska sadašnjost”, prevođenje koncilskih dokumenata i liturgijskih knjiga, održavanje mnogobrojnih skupova, tribina, aktivnost vjernika laika i osnivanje teoloških instituta. U analizi trenutnog stanja dr. Baloban je, među ostalim, iznio opažanje da “deklerikalizacija pastoralnog djelovanja Crkve sporo napreduje” te da se prijelaz vjernika laika iz pretkoncilskog statusa “pastoralnog objekta” u pokoncilski status “pastoralnog subjekta” za sada učinkovito dogodio samo na razini teološkog studija i školskog vjeronauka. Drugi dio svog predavanja dr. Baloban je posvetio glavnim pastoralno-teološkim trendovima. U tome kontekstu dr. Baloban je primijetio kako su najveći pomaci učinjeni u pastoralu sakramenata, gdje su uvedene vrijedne novosti i utrošeno najviše dušobrižničke energije. Međutim, još uvijek se ne uspijeva do kraja u tome da sakramenti postanu i ostanu vidljivi, sastavni i učinkoviti dio kršćaninova vladanja. Sakramente sve više zasjenjuje izvanjsko, manifestativno, slavljeničko i nacionalno obilježje.
Predavanje dr. Alojzija Hoblaja imalo je za temu “Katehetska pokoncilska kretanja”. Uporišnu točku tih kretanja, prema dr. Hoblaju, predstavlja Opći katehetski direktorij koji se pojavio g. 1971 “kao dragocjeno teološko-pastoralno sredstvo”. U nastavku svog predavanja dr. Hoblaj je istaknuo kako je unutar katehetske obnove prepoznatljivo nekoliko kretanja. Predavač je ta kretanja predstavio kroz četiri vidika: kateheza u dijaloškoj interakciji teologije i pedagogije; otvaranje kateheze psihologiji ljudskog razvoja; inspiracija kateheze na hermeneutičkim znanostima te kateheza u “napetosti” između katoličke teologije, manjinskih i kršćanskih zajednica, svjetskih religija i slobode savjesti u “laičkom”odgojnom planu. U zaključku predavanja dr. Hoblaj se zauzeo za izradu nacrta radne hipoteze za znanstveni razvoj hrvatske pokoncilske religiozno-pedagoške i katehetske teorije i prakse u općecrkvenom/europskom kontekstu. Nakon predavanja uslijedila je rasprava.