Beograd, 5. 1. 2000. (IKA) – U povodu proslave Božića prema julijanskom kalendaru, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle i srpskopravoslavni episkopi uputili su božićnu poruku pravoslavnim svećenicima, monaštvu i vjernicima. Na početku poruke patrijarh Pavle čestita Božić tradicionalnim pozdravom “Mir Božji – Hristos se rodi”. Govoreći o proteklom vremenu, u poruci je istaknuto: “Vrijeme u svom neumitnom hodu donosi i odnosi osobe i događaje. Ono što nam sada izgleda važno i presudno, već sutra će možda biti potpuno zaboravljeno. Osobe koje su suvremenicima izgledale moćne i silne, padaju u zaborav, kao da nikada nisu ni živjele, ni postojale. Povijest sve sa sobom nosi i odnosi, mijenja i prepušta zaboravu. Sve nam izgleda prolazno i relativno, pa čak i mi sami. S pesimizmom povijesti čovjek se može na različite načine nositi, ali je daleko važnije kako na nju gleda Bog. Svojim neprestanim prisustvom i djelovanjem u povijesti, Bog od, naizgled beznačajnih tijekova događaja, pravi put koji vodi prema određenom cilju. Svojim ulaskom u povijest On čini da pojedini događaji ipak nisu relativni i prolazni, već naprotiv, jedinstveni, neponovljivi i od presudne važnosti i za Boga i za čovjeka. Božje prisustvo u povijesti liječi samu povijest od njezinoga prirodnog pesimizma”.
Govoreći o kršćanskoj kulturi, patrijarh poručuje kako “ona predstavlja pokušaj da se svaki segment osobnoga, narodnog i državnog života okristovi, da ništa ne ostane izvan i mimo Krista”. Patrijarh Pavle poručuje kako ne postoji životni djelokrug u kojemu će vrijediti ostali zakoni i pravila osim kršćanskih. Osvrće se i na mračna razdoblja povijesti označena izbacivanjem vjere iz života čovjeka i postavljanje tzv. “novih bogova”, te posebno spominje mučenike koji su po cijenu života ostali vjerni Crkvi.
Govoreći o proteklom stoljeću, srpskopravoslavni patrijarh ističe kako je to stoljeće obilježeno stradanjima, nevoljama i ratovima: “Tako mnogo ratova, tako mnogo krvi, a tako malo mira. A i mir koji smo imali proteklih sto godina kao da nije bio pravi mir, već smo u njemu stvarali podlogu za nove sukobe i ratove. Državni i ideološki avanturizam dvadesetog vijeka skupo su koštali i Srpsku crkvu i srpski narod. I poslije svega, ostaje da novi vijek i novi milenijum počnemo u uvjetima potpune krize. Mnogi su nazivi i osobine krize u kojoj se nalazimo, ali u osnovi se nalazi ona najdublja i najteža moguća kriza – a to je kriza čovječanstva”. Nadalje, poručuje kako je 20. stoljeće obezvrijedilo ljudski život, jer je prema broju ljudskih žrtava nadmašilo ostala stoljeća: “Ideološke diktature koje su postojale, posebice u pravoslavnim zemljama, bile su, do tad neviđeni atak na ljudsku slobodu i ljudski život. U ime ideologije milijuni su izgubili svoje živote samo zato sto su željeli misliti i živjeti drugačije”. Patrijarh poručuje kako je čovjek i njegov život svetinja i to ne samo njegova duša ili duh, nego i tijelo, a to upravo pokazuje i Božić, te ističe kako je svaki čovjek važan bez obzira na nacionalnost, i da je svako ubojstvo, svako nepoštivanje osobnosti i slobode grijeh, poglavito onda kada se opravdava “ideološkim ili pak, nacionalnim razlozima”.
“Majčinska ljubav Presvete Bogorodice obasjava čitav današnji događaj iz koga izvire osjećaj topline. Božić je praznik topline i toploga ljudskog srca”, ističe patrijarh Pavle, te dodaje kako danas brojnim izgleda kako nema mjesta gdje se čovjek može “ugrijati”, a to znači da je “ohladnjelo ljudsko srce”. Tu podsjeća kako su mnogi postali neosjetljivi na patnje svojih bližnjih, poglavito onih koji su ostali bez svojih najmilijih, kuća, domova. “Biti čovjek težak je zadatak. Biti čovjek koji će oko sebe širiti ljudsku toplinu još je teži zadatak, ali zadatak koji nam priliči i koji nam je sam Gospodin povjerio da budemo ljudi i u neljudskim vremenima”, poručuje patrijah Pavle.
Na kraju poruke srpskopravoslavni patrijarh upućuje pitanje kako onda ući u novo tisućljeće: “Budućnost je skrivena, neizvjesna. Mnogi putovi su pred nama, ali nisu svi pravi. Neki od njih vode i u propast. Ali, budućnost koja je pred nama nije samo nešto što treba čekati, već put koji, prije svega, treba stvarati. Ona, baš kao i naša prošlost podrazumijeva odgovornost. Otkriva se kao mogućnost koju odgovorno i svjesno treba stvarati”. “Mi, ovdje okupljeni, oko Bogomladenca Krista, proslavljajući Njegovo rođenje, nadamo se i upućujemo mu molbe da se On, ponovno rodi i u našim srcima i u našim bližnjima i u našem narodu i državi, kao i u srcima svih ljudi i naroda”, stoji na kraju božićne poruke patrijaha Pavla i srpskopravoslavnih episkopa.
4