1. Što reći na koncu ovog dvodnevnog kolokvija s izazovnom i suvremenom temom “od potvrde vjere prema inicijaciji u župnu zajednicu”?! Čini mi se najprije uputnim i korisnim zahvaliti i pohvaliti sve sudionike ovog kolokvija: Od naših Vijeća za kler i katehizacije, te odbora za mlade, do organizatora i domaćina ovog susreta, HBK i Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Osobita pohvala ide vama, poštovani svećenici i redovnici, koji ste kao predstavnici svojih biskupija uzeli učešća na ovom kolokviju. U središtu predavanja i razgovora bili su mladi. Veseli me što su se i oni aktivno uključili u rad kolokvija ovom prikladnom brošurom koja će biti na korist svima pastoralnim djelatnicima u radu s mladima. I ne može se stoga prigovoriti kako se govorilo i raspravljalo o njima bez njih.

Zapela mi je za oko tema okruglog stola mladi kao “metafizički azilanti” u dijalogu s Crkvom. Osjećam kako se takvom kvalifikacijom htjelo puno toga dati naslutiti. Ali, isto tako osjećam kako ostaje puno toga što treba razjasniti. I razumjeti a to nije jednostavno, a ni lako. Nije bez razloga Fischer davno negdje zapisao kako onaj “tko misli da ima mlade, ne zna zapravo što ima”. Time je htio dati do znanja da su mladi velika nepoznanica, vrlo složen “socijalni entitet” i velika zagonetka suvremene civilizacije.

2. Kad već spominjem suvremenu civilizaciju, zabrinjava nas što su dvije nosive okosnice kršćanskoga zapada zapale u krizu: To su “demitizacija Krista i kršćanstva”, te “urušavanje Zapadne civilizacije” što je dovelo do krize vrjednota u koje se stoljećima vjerovalo i po njima zakone stvaralo. Zato je papa u miru Benedikt XVI. pisao, 21. sijenja 2008., da “trajne i vječne vrjednote bivaju pomračene”, jer, “zapljuskuju nas valovi pesimizma i navode da počinjemo sumnjati u vrijednost osobe, u značenje istine i dobra, te u krajnjoj liniji i u smisao života”. A pred nama se otvara nova kulturna stvarnost koja je mješavina novopoganstva i kršćanstva. Ne čudim se stoga što su današnji mladi poput “metafizičkih azilanata” koji traže smisao i čvrstu uporišnu točku.

3. Potrebno je, dakle, iznova pronalaziti vrjednote. No, njih se ne proizvodi u znanstvenim sveučiliš-nim kabinetima, niti ih se može “presnimiti” ili kopirati. Živi ljudi ih stvaraju i “proizvode”. A prenose se više životom, nego znanjem. Zato je pisao sv. Ignacije Antiohijski da se mlade “odgaja ne samo po onome što im se govori i čini, nego najviše po onome što je odgojitelj u dubini svoga bića”.

Kao navjestitelji Božje Riječi i odgojitelji u vjeri ne možemo ostati indiferentni kad su u pitanju mladi i njihovo spasenje. Dapače, još više nam se truditi i u takvim okolnostima biti “kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta”. Želimo u suradnji i dijalogu s mladima, ne samo slušati njihova “azilantska pitanja i probleme”, nego skupa s njima biti subjektom povijesnih zbivanja. Onako jednostavno i prijateljski kako je to činio blaženi Ivan Pavao II. koji je u njima otkrio “zoru jutarnju”. Civilno i sekularno društvo, naime, treba i s pravom oče¬kuje da ponudimo svoj obol, na nama svojstven način. I to na religioznom, duhovnom i vjerničkom polju. A tko to drugi može bolje učiniti, ako ne mi koji smo pozvani biti djeliteljima svetih otajstava?!

4. Mi imamo obvezu dobro “odigrati” svoju odgovornu i nezaobilaznu “rolu” (ulogu) i biti putokazom djeci i mladima u ovim izazovnim vremenima. Ne samo riječju i primjerom, nego posebice svojom predanošću i uvjerenjem. Mons. Bregantini je pisao kako ga je život naučio da usvoji tri riječi:
– Nikada pobjeđivati, nego uvjeravati (mai vincere, ma sempre convincere);
– Nikada nametati, nego predlagati (mai imporre, ma sempre proporre);
– Nikada suditi, nego analizirati (mai giudicare, ma analizzare).

Na to nas poziva i papa Franjo kad predlaže da promatramo svijet ‘kontemplativnim očima vjere’ i ‘otkrivamo Boga na ulicama i po trgovima’ (Evanđelje života, br. 71). Jer, puno je naše braće koja su ‘izvan dometa Isusova prijateljstva’ (br. 49). A uz to kao navjestitelji Riječi nikada ‘ne prestajeno biti učenicima’ Onoga koji nas je odabrao i poslao. Zato smo i došli na ovaj kolokvij.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zagreb, 25. veljače 2014.