Europa smjera novom poganstvu, temeljenom na apsolutizaciji ega – zaključak je mnogih intervenata sinodskih otaca. Na taj, za cijelu Europu karakterističan fenomen, osobito je ukazao utrehtški nadbiskup kardinal Adrianus Simonis. Upozorio je kako ustrajanje vjerskih vođa na sigurnoj istini u širim krugovima – ne samo izvan već i unutar Crkve – sve više povezuje s prisilom i neslobodom. Taj “tragični nesporazum” ima podrijetlo u postmodernoj misli koja je odbacila ideju očite istine. Ljudi su suočeni s mnoštvom shvaćanja života i svako se stajalište čini relativnim. Čovjek je umislio da sam može odlučiti što je moguće, a što ne, svijet je postao veliko igralište, pa se država naposljetku predstavlja kao jedina zaštita društva pred skretanjem u najdublje nečovještvo. Ta je sumnjičavost i relativizam upravo u suprotnosti s katoličkim učenjem u istini i spoznaji, istaknuo je utrehtški nadbiskup, istodobno upozorivši da istinski kršćani danas predstavljaju manjinu: “malo je onih koji zaista znaju tko je Krist i kako ga naći”. Smatra da je vladajući mentalitet zahvatio i Crkvu, pa se evanđelje svelo na puko nizanje riječi i moralnih apela, koji ne pomažu “zbunjenom svijetu” u pronalaženju odgovora.
I među kršćanima sve rašireniju potpunu šutnju o nadi u vječni život i dolazak Otkupitelja francuski biskup Andre Fort (Perpignan) nazvao je “velikom europskom dramom današnjice”. Time kršćansko poimanje žrtve postaje neshvatljivo, a svećenici se čine suvišnima.
Hildesheimski biskup Josef Homeyer smatra da se crkvena uloga kao odvjetnice slabih mora učiniti mnogo razvidnijom u društvu. Za uspješno zauzimanje za siromašne nužno je vrsno razumijevanje tržišnih odnosa i dijalog s gospodarstvom. Predsjednik Vijeća biskupskih konferencija zemalja članica Europske unije pritom je upozorio na opasnosti apolitičke i individualne vjerske prakse, istaknuvši da duh Božji želi obnoviti ne samo pojedince već i društvene, gospodarske i političke strukture. A luksemburški nadbiskup Bernard Franck podsjetio je da mjesna Crkva katoličke useljenike mora prihvatiti kao punopravne članove svoje zajednice, osudivši pritom pokušaje europske politike za obranu kontinenta od pridošlica.
Ključ za izgradnju Katoličke crkve u Europi leži u davanju primjera svetosti, jedinstva, vjere, nade i ljubavi, zaključak je biskupa koji su govorili na biskupskoj Sinodi 4. listopada. “Mi, Europljani, zaboravili smo umjetnost osmijeha nade. Neprestano izgledamo kao da smo upravo pojeli nešto neukusno”, istaknuo je škotski kardinal Thomas J. Winning iz Glasgowa. Moramo zajednički raditi da ono što je ostalo od kršćanske kulture u Europi postane dio bolje budućnosti, rekao je kardinal, dodavši ta početna točka treba biti obitelj, jer unatoč svemu velika većina Europljana još uvijek obitelj smatra najvažnijim dijelom svoga života. Škotski nadbiskup Keith O#!Brien u svome je obraćanju Sinodi pak posvjedočio kako u Škotskoj “više ljudi za vikend uzima drogu, nego ide nedjeljom na misu”.
Voditelj prelature Opus Dei biskup Javier Echevarria Rodriguez, upozorio je okupljene sinodski oce da Sinoda ne može biti znak jedinstva i nade za Europu ako sudionici Sinode ostaju međusobno razjedinjeni. “Crkva mora prije svega ponuditi čisti primjer zajedništva u vjeri”, rekao je biskup, protumačivši kako vjerodostojnost Crkve počiva na potpunoj harmoniji biskupa s papom i svećenika s njihovim biskupom.
Crkva u Europi ne može očekivati jednostavan i lak uspjeh u naviještanju Evanđelja, te se ne smije obeshrabriti i postati pesimistična zbog loših statističkih podataka o broju svećenika i vjernika, rekao je u svome govoru poljski nadbiskup iz Lublina Jozef Zycinski. “Loše statistike nisu ništa novo za Crkvu, jer na Veliki petak razbojnik Baraba pobijedio je na ispitivanju javnoga mišljenja ondje okupljenih – Krista”, podsjetio je lublinski nadbiskup.
Generalni učitelj Dominikanskog reda o. Timothy Radcliffe i provincijal poljskih dominikanaca o. Maciej Zieba održali su dva odvojena govora u ponedjeljak 4. listopada. Dominikanski poglavari iznijeli su svoje viđenje toga što Crkva treba napraviti da bi svoju poruku Radosne vijesti učinila čujnom u današnjem svijetu. O. Radcliffe upozorio je kako je Europa u ovome stoljeću bila pogođena trima totalitarističkim ideologijama – komunizmom, fašizmom i nacizmom. Stoga su moderni Europljani sumnjičavi prema svemu što je apsolutističko, pa i prema Crkvi, jer ne žele imati autoritet koji će im tumačiti što je dobro i potrebno vjerovati i raditi, a što nije. Stav Crkve prema sumnjičavim Europljanima mora biti evanđeoski, to jest Crkva mora, kao i Isus sa sumnjičavim i preplašenim učenicima na putu u Emaus, biti strpljiva i slušati ih kako objašnjavaju svoje strahove i žalosti te im tumačiti Pisma, rekao je o. Radcliffe.
Poglavar poljskih dominikanaca o. Zieba ustvrdio je da sve dok Crkva ne bude iskrena u priznavanju svojih grešaka iz prošlosti, mnogi će je Europljani nastaviti gledati kroz svjetovne interpretacije povijesti Crkve. Kao glavne pogreške Crkve u Europi, o. Zieba je spomenuo korištenje nasilja u promicanju ili zaštiti istine, kao npr. za vrijeme inkvizicije; “savez oltara i trona” između Crkve i vlasti; nedostatak jasnoga življenja evanđelja; sporost provođenja u praksu učenja Drugoga vatikanskog koncila. On je upozorio kako Crkve ne može jednostavno reći da se radi o pogreškama iz prošlosti koje se ne mogu ponoviti u modernome svijetu jer uvijek postoji opasnost da se vjera kompromitira nedostatkom snošljivosti i bezosjećajnošću prema bližnjima, to jest pretvarajući je u ideologiju.