Vatikan, 17. 9. 1999. (IKA) – “Bitna neprestanog procesa obraćenja s kojom se poistovjećuje nadnaravni život na zemlji”, tim je riječima Veliki penitencijar kardinal William Wakerfield Baum definirao oprost predstavljajući u četvrtak 16. rujna u Vatikanu četvrto izdanje “Enchiridion Indulgentiaruma” Apostolske Pokorničarne. Oprost, nastavio je kardinal, “usko je povezan sa sakramentom pomirenja” i upravo zbog toga što je “vezan uz crkvenu zajednicu, javnu molitvu, djelatnu ljubav i dragovoljnu askezu, predstavlja djelotvorni prinos općem rastu naroda Božjeg”.
Potrebno je pojasniti kako nije riječ o novom priručniku, a još manje o novom nauku Crkve o oprostu, već o novome, četvrtom izdanju “Enciridion Indulgentiaruma”, odnosno upute u kojoj su sadržane odredbe i povlastice oprosta.
Papa Ivan Pavao II. u buli proglašenja Jubilarne godine “Incarnationis Mysterium” potvrdio je nepromjenjivi nauk Crkve o oprostima, sadržan kako u Zakoniku kanonskog prava tako i u Katekizmu Katoličke Crkve, ističući ih kao dar Gospodinova milosrđa.
Na novinarski upit u tijeku predstavljanja novog izdanja upute o oprostima zašto su oprosti obavijeni “velom tajnosti”, vatikanski kanonist mons. Dario Rezza među glavnim uzrocima ističe njihovo “odbacivanje od strane reformiranih Crkava, kao posljedica osporavanja samih oprosta i njihove primjene u doba Reformacije, kao i neka nedavna povijesna istraživanja o Srednjem vijeku, koja su ih označila kao ‘pobožne zloupotrebe’, nastale istodobno sa ‘srednjovjekovnom izmišljotinom’ pakla”. Mons. Rezza podsjetio je da je Crkva od Tridentskog koncila “osuđivala i odbacivala zloupotrebe te danas, nakon progresivnog objašnjenja i produbljivanja pojma oprosta u tijeku stoljeća, moguće je i poželjno teološko razumijevanje oprosta i od strane Crkava nastalih iz Reformacije”. Crkvene odredbe na području stege oprosta, rekao je mons. Dario Rezza, “mijenjale su se u tijeku stoljeća u odnosu na promjene društvenih i kulturalnih prilika: u novom izdanju Enchiridiona, primjerice odobrava se oprost i onome koji dade javno svjedočanstvo svoje vjere u određenim prilikama svakodnevnog života, poput čestog sudjelovanja u sakramentima, uključivanja u zajedničke oblike ispovijedanja vjere i apostolata, naviještanja, riječima i djelima, kršćanskog spasenja onome koji se udaljio od vjere”. Služba Crkve, u tim slučajevima, “ne ograničava se samo na brisanje kazne, već potičući na pokoru za dobivanje oprosta, tumači i posreduje beskonačno Božje milosrđe koje nam, osim oprosta, želi vratiti i naše izgubljeno dostojanstvo”. Ukratko, rekao je mons. Rezza, tri su važne novosti novog “Enchiridiona Indulgenitaruma”: “Ponovno izlaganje nepromijenjenih načela o uređenju stege oprosta; sustavni kriterij izlaganja koji omogućuje lakše i brže snalaženje; metoda, koja nastoji istaknuti kako dopuštanje oprosta služi porastu ‘nadnaravne ljubavi kako u pojedinim vjernicima tako i u samoj crkvenoj zajednici”. Nove “povlastice” glede oprosta sadržane u papinskom dokumentu odnose se osobito “na učvršćivanje kršćanskih temelja obitelji, sudjelovanje u molitvenim danima i tjednima s posebnim vjerskim ciljevima, obred Euharistije te širenje općeg oprosta na zajedničko moljenje krunice”.