PROF. DR. ADALBERT REBIĆ POZIVA NA PONOVNU IZGRADNJU SINAGOGE U SREDIŠTU ZAGREBA
Zagreb (IKA )
Zagreb, 16. 8. 1999. (IKA) - U razgovoru o pripravama i smislu hodočašća u Svetu zemlju za Veliki jubilej, u najnovijem broju katoličkog tjednika "Glas Koncila" od 15. kolovoza, ravnatelj "Kršćanske sadašnjosti" prof. dr. Adalbert Rebić osvrnuo se, izme
Zagreb, 16. 8. 1999. (IKA) – U razgovoru o pripravama i smislu hodočašća u Svetu zemlju za Veliki jubilej, u najnovijem broju katoličkog tjednika “Glas Koncila” od 15. kolovoza, ravnatelj “Kršćanske sadašnjosti” prof. dr. Adalbert Rebić osvrnuo se, između ostalog, i na sadašnje odnose Republike Hrvatske i Izraela, te na pojave antisemitizma.
Bibličar s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Rebić poznat je i kao voditelj brojnih hodočašća u Svetu zemlju, koju je u posljednjih 33 godine posjetio 65 puta. Svjedoči kako u Izraelu ima mnogo Židova hrvatskog podrijetla, koji govore hrvatski i vole svoju nekadašnju, prvu domovinu. No, ističe kako se u Izraelu još vidljive posljedice progona Židova u tijeku II. svjetskog rata: “To su rane koje su na Židovima ostavile duboki ožiljak. Ima mnogo spašenih Židova iz Hrvatske koji svjedoče o progonstvima, ali i o izvanrednim spasilačkim pothvatima Hrvata u Hrvatskoj za vrijeme II. svjetskog rata”.
Prof. dr. Rebić tvrdi da antisemitizma u Hrvatskoj nema. “Ima ga, međutim, nažalost sve više drugdje u Europi – u Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji…, nastavlja Rebić i upozorava “međutim to za nas nije nikakva isprika. To ne znači da se ne može ovdje ili ondje i u nas pojaviti skupina zaluđenih ljudi koja će učiniti neki ispad protiv Židova”. Stoga poručuje da “mi kao narod trebamo biti vrlo budni i odmah se od takvih mogućih ispada ograditi i najstrože ih osuditi. U demokratskom društvu, u društvu slobode mišljenja, izražavanja i govora, neki pojedinac može izražavati svoje stavove, i antisemitske, koji se neće podudarati s većinom naroda”. Smatra da mlade naraštaje treba upoznavati s čvrstim i dubokim vezama koje povezuju katolički dio hrvatskog naroda sa židovskim narodom, te treba uvijek iznova isticati “izvanredno velik doprinos Židova hrvatskoj kulturi i civilizaciji”.
Osvrćući se na Židove u Zagrebu, rekao je kako su oni bili “integrirani u narod i veliki rodoljubi; bili su glasoviti liječnici, arhitekti, pisci, športaši”, te bi stoga trebalo, kako ističe prof. dr. Rebić: “Uime cijelog naroda i na trošak države Hrvatske ponovno izgraditi srušenu sinagogu u Praškoj ulici! Krajnje je vrijeme da se to već jednom učini, i tako barem dijelom popravi užasna nepravda koja je nanesena Židovima u Zagrebu, u Hrvatskoj”. Smatra kako “zločine, koji su učinjeni u doba II. svjetskog rata, treba najodlučnije osuditi, gdje god i po kome god oni bili učinjeni”. No, pritom treba znati razlučivati povijesne čine od mitologiziranih, ideološki obojenih nadogradnji u sklopu kojih se ljudi igraju brojkama žrtava i sve se ljude proglašava odgovornima. “Žrtve su tako velike da ih svaku pojedinu i sve u cjelini treba poštivati. Jedan nevino ubijeni čovjek je neizmjerni zločin; bio on Hrvat, Židov ili pripadnik bilo kojega drugog naroda!”, poručuje prof. dr. Rebić.
Prof. dr. Rebić također ističe kako su hrvatsko-izraelski odnosi “dobri i sve bolji” i posebice se dobro razvijaju na gospodarskom području, osobito turistički i vojni, no sve se više razvijaju i kulturalni odnosi – razmjena umjetnika, glazbenika, slikara, te je i sve više hrvatskih stručnjaka koji u Izraelu sudjeluju na međunarodnim simpozijima i kongresima.