Rim, 27. 3. 1999. (IKA) – Freud na vjerskom području nezasluženo uživa glas koji je zasluženo stekao na psihološkom planu. I sam je svoje teorije o psihološkom podrijetlu religije kao sublimaciji osjećaja krivnje koja proizlazi iz Edipovog kompleksa (tj. nesvjesne želje da se uništi ili ubije vlastitoga oca) smatrao “balerinom koja pleše na vrhovima nožnih prstiju”, dakle nečim što je nesigurno. No, njegove su teorije imale snažni negativni učinak na vjerska uvjerenja ljudi osrednje izobrazbe i kulture, a osobito na vjeru u Boga kao Oca, pa je propovjednik Papinskoga doma o. Raniero Cantalamessa svoju treću i posljednju korizmenu meditaciju usredotočio na pobijanje tih i takvih teorija. Na njegovoj je propovijedi, i ovaj puta, bio nazočan i papa Ivan Pavao II.
O. Cantalamessa je istaknuo da kritika Freuda i drugih “učitelja sumnje” proizlazi iz temeljnoga nepoznavanja trojstvenoga otajstva i povijesnosti Evanđelja, te je, nakon što je “dio po dio” rastavio freudovski “zamak” upozorio: “Perverznost sumnje je u tome da, kada se jednom ugnijezdi u razumu, djeluje na podmukao i razarajući način, pretvarajući sve činjenice u pokazatelje, a sve pokazatelje u konačne dokaze.” O. Cantalamessa potom je podsjetio na tragediju ateističkoga humanizma koji, uništavajući Boga kako bi uzdigao čovjeka, završava upravo uništavajući čovjeka, te je zaključio da vjera u Boga u sučeljavanju s Freudom ne samo da se ne smanjuje, već i jača. “U čovjeku postoji neutaživa nostalgija za Bogom Ocem, a najispravnije objašnjenje dao je prije toliko vremena sveti Augustin: ‘Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi”, završio je Papin propovjednik.