Dubašnica, 2. 2. 1999 (IKA) – U Dubašnici na otoku Krku, po vlastitoj je posljednjoj volji, u nazočnosti najuže rodbine i prijatelja pokopan u ponedjeljak 1. veljače vodeći hrvatski povjesničar umjetnosti, redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, počasni doktor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i redovni član Hrvatskoga mariološkog instituta akademik Branko Fučić.
Akademik Fučić preminuo je 31. siječnja u Rijeci u 79. godini života. Rođen je 1920. u Dubašnici na Krku. Maturirao je 1938. u Četvrtoj gimnaziji u Zagrebu, te započeo studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji. Diplomirao je 1944. pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu predmetne skupine povijesti umjetnosti i kulture s arheologijom, nacionalnu i opću povijest i talijanski jezik, a doktorirao je 1965. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani s tezom “Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri”. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Dr. Fučić poznat je znanstvenoj i široj javnosti svojim istraživačkim radovima iz područja arheologije i povijesti umjetnosti. Rodom s otoka Krka, kolijevke hrvatskoga glagoljaštva, dr. Fučić od najranijeg je djetinjstva bio vezan uz glagoljicu kojoj je u zreloj dobi darovao najbolji dio svojih snaga i svoga vremena. Njegovo znanstveno djelo, od preko stotinu bibliografskih jedinica, brojni publicistički prilozi, referati i predavanja od oko 200 bibliografskih jedinica, kao i nastupi na radiju, televiziji i filmu prikazuju nam u sasvim novom svjetlu religiozni fundus u povijesti hrvatske kulture.
Konzervatorsku je službu Fučić započeo u Istri te u konzervatorskim zavodima u Zagrebu i Rijeci, a nastavio istraživačkim radom u HAZU, u Zagrebu i Rijeci. Glavno je područje njegova znanstvenoga rada srednjovjekovna, istarsko-primorska, likovnoumjetnička, arheološka i glagoljskoepigrafička baština, osobito fresko-slikarstvo. Pri istraživanju arheoloških i kulturno-povijesnih znamenitosti u Istri prenio je zanimanje s većih urbanih središta u agrarne gradiće u unutrašnjosti, te na malom prostoru otkrio bogate tragove romansko-slavenske kulturne simbioze u graditeljstvu, slikarstvu i epigrafici kojoj su najveći prinos dali domaći majstori i njihove radionice. U monografiji “Istarske freske” iz 1963. sintetizirao je rezultate vlastitih terenskih istraživanja, među kojima je šezdesetak novih lokaliteta i nalaza (ciklusi romaničkih fresaka u Humu, Svetoj Agati kraj Kanfanara, Bazgaljima, Draguću i Boljunu). U poznatom djelu “Vincent iz Kastva” iz 1992. piše o ciklusu zidnih slika u crkvi Sv. Marije na Škrilinah u Bermu, koje pripisuje Vincentu i još dvojici nepoznatih majstora iz njegove škole: majstoru Plesa mrtvaca i majstoru Pasije. Proučavajući freske, Fučić je, kako je jednom sam priznao “s nozom u zidu” odgonetavao različite natpise te na mnogima otkrio naknadno ugrebane glagoljske zapise, što ga je potaknulo na sustavno istraživanje glagoljskih epigrafskih spomenika i grafita ne samo u Istri i Primorju nego u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, ličkom i krbavskom zaleđu te Pokuplju, Pounju i Povrbasju.
Godine 1982. objavio je djelo “Glagoljski natpisi” u kojemu je katalogizirao spomenike glagoljske epigrafike s više stotina jedinica, od čega su polovica njegovo otkriće, među njima oni koji idu u kanon glagoljskih spomenika 11. i 12. stoljeća. Fučić je vodio i arheološka iskapanja u crkvi i ruševinama glagoljske opatije sv. Lucije kraj Baške na Krku, iskapanja i konzerviranje starokršćanske katedrale Sv. Marije na groblju u Osoru i u crkvi sv. Marka u Bućevu na Cresu. Bavio se rekonstrukcijom oštećenih i fragmentarnih spomenika (Baščanska ploča, Senjska ploča, i Omišaljski natpis iz 1405.). Postavio je samostalno ili u suradnji više muzejskih zbirka i kulturnopovijesnih izložbi te izradio njihove kataloge. Fučić je suautor opsežnog djela “Leksikona ikonografije, liturgike i simbolike i zapadnog kršćanstva te suradnik Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”. Radovi su mu objavljivani u brojnim periodicima i zbornicima primjerice Ljetopis HAZU, Riječkoj reviji, Starokršćanskoj prosvjeti, Slovu, Krčkom zborniku, Croatici Christiani periodici, dnevnim novinama te brojnim međunarodnim časopisima. Dobitnik je Herderove nagrade 1985., Nagrade za životno djelo Republike Hrvatske 1988. i Nagrade za popularizaciju znanosti 1991. Uz već spomenuta djela Fučić je objavio i monografiju “Sveti Vid- katedrala” 1994. u Rijeci, “Drivenik” također u Rijeci 1995. “Vid Omišljanin” 1996. u Rijeci i knjigu “Terra incognita” Zagreb 1977.
Na Dan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, 27. veljače 1986., primio je diplomu počasnoga doktora tog fakulteta, koju su potpisali tadašnji veliki kancelar kardinal Franjo Kuharić, dekan dr. Bonaventura Duda i promotor dodjele doktorata “honoris causa” dr. Franjo Šanjek. Taj mu je doktorat dodijeljen, kao najznačajnijem proučavatelju glagoljaške i ćirilometodske baštine u hrvatskom narodu, a bez njegovih bi istraživanja naša crkvena i kulturna povijest trpjela od mnogo većih praznina.