Draga braćo i sestre, dobar dan!
Svetkovinom Krštenja Gospodinova, koju smo slavili prošle nedjelju, ušli smo u liturgijsko vrijeme koje se zove “kroz godinu”. Na ovu drugu nedjelju Evanđelje nam predstavlja prizor susreta između Isusa i Ivana Krstitelja na rijeci Jordanu. O tome nam pripovijeda izravni očevidac, evanđelist Ivan, koji je prije nego će postati Isusov bio Ivanov učenik, zajedno s bratom Jakovom, Šimunom i Andrijom, sva četvorica iz Galileje i sva četvorica ribari. Krstitelj je dakle ugledao Isusa koji mu se približava u mnoštvu i, nadahnut od Boga, prepoznaje u njemu Božjeg poslanika, te zato o njemu govori ovim riječima: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1, 29).

Glagol koji se prevodi s “oduzima” doslovno znači “dići”, “preuzeti na sebe”. Isus je došao na svijet s točno određenim poslanjem: osloboditi svijet od ropstva grijeha, preuzimajući na sebe teret grijehâ ljudskog roda. Na koji način? Odgovor glasi: ljubeći. Ne postoji drugi način da se pobijedi zlo osim ljubavlju koja potiče na darivanje vlastitoga života za druge. U svjedočanstvu Ivana Krstitelja, Isus ima osobine Sluge Gospodnjega koji “je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo” (Iz 53, 4), sve dotle da je umro na križu. On je pravi pashalni jaganjac, koji uranja u rijeku našega grijeha, da nas očisti.

Krstitelj vidi pred sobom čovjeka koji je stao u red zajedno s grešnicima da primi krštenje, premda za tim nije imao potrebe. Čovjeka kojeg je Bog poslao u svijet kao žrtveno janje. U Novom zavjetu izraz “jaganjac” se javlja više puta i uvijek se odnosi na Isusa Ta slika janjeta mogla bi iznenaditi; naime, životinja koja se ne odlikuje snagom i jakošću preuzima na svoja leđa tako mučan teret. Neizmjerni teret zla uzima i odnosi jedno tako slabo i krhko biće, simbol poslušnosti, poučljivosti i nevine ljubavi, u kojoj ide tako daleko da žrtvuje sama sebe. Jaganjac nije onaj koji vlada, već je poslušan; nije agresivan, već miroljubiv; ne pokazuje pandže ili zube kada je napadnut, već podnosi i oprašta. I takav je Isus! Takav je Isus, poput janjeta!

Što znači za Crkvu, za nas, danas, biti učenici Isusa Božjeg Jaganjca? To znači staviti na mjesto zlobe nevinost, na mjesto sile ljubav, na mjesto oholosti poniznost i na mjesto stjecanja ugleda služenje. Lijep je to posao! Mi, kršćani, moramo to učiniti: staviti na mjesto zlobe nevinost, na mjesto sile ljubav, na mjesto oholosti poniznost i na mjesto stjecanja ugleda služenje. Biti učenici Jaganjca Božjeg znači ne živjeti kao “grad pod opsadom”, već kao grad podignut na gori, koji je otvoren, gostoljubiv i solidaran. To znači da ne smijemo zauzimati stavove zatvorenosti, već pružati evanđelje svima, svjedočeći životom da nas nasljedovanje Isusa čini slobodnijima i radosnijima.

Nakon Angelusa
Danas se slavi Svjetski dan iseljenika i izbjeglica na temu “Selioci i izbjeglice: prema boljem svijetu” koju sam obradio u ranije objavljenoj prigodnoj poruci. Posebno pozdravljam okupljene predstavnike raznih etničkih zajednica, posebno katoličke zajednice grada Rima. Dragi prijatelji, vi ste blizu srcu Crkve, jer je Crkva narod koji putuje prema Božjem kraljevstvu, koje je Isus Krist donio među nas. Ne gubite nadu u bolju budućnost! Želim vam da živite u miru u zemljama koje su vas primile i čuvate vrednote kultura iz kojih dolazite. Želim zahvaliti svima onima koji rade sa seliocima, koji ih primaju i prate u njihovim teškim trenucima, da ih obrane od onih koje je blaženi Scalabrini nazvao “trgovcima ljudskim mesom”, koji žele od selilaca napraviti robove! Posebno želim zahvaliti Kongregaciji misionara svetog Karla, braći i sestrama blaženog Scalabrinija koji toliko čine u Crkvi i postaju selioci sa seliocima.
U ovom trenutku sjetimo se tolikih selilaca, tolikih izbjeglica, njihovih trpljenja, njihova života, toliko puta bez posla, bez dokumenata, tolika bol; možemo svi zajedno uputiti jednu molitvu na selioce i izbjeglice koji žive najteže situacije: Zdravo Marijo…

[…]
Svima želim ugodnu nedjelju i dobar tek! Do viđenja!

.