Washington, 13. 11. 1998. (IKA/CNS) – Trenutne napetosti između Katoličke i Anglikanske Crkve oko ređenja žena mogle bi se ublažiti ukoliko obadvije Crkve budu “jače” slijedile ekumenske planove koji su vidljivi u “Izvješću iz Malte” od 1968. godine, rekao je o. George H. Tavard, “ekumenist-veteran”, koji je sudjelovao i u radu II. vatikanskog sabora, osobito na dekretu o ekumenizmu. Premda je rođen i odrastao u Francuskoj o. Tavard, danas 76-godišnjak, svoj je svećenički život većinom proveo radeći kao profesor i svećenik u Sjedinjenim Državama. Kao savjetnik Papinskog vijeća (tada Tajništva) za promicanje jedinstva kršćana, i sam je sudjelovao u pripremanju “Izvješća iz Malte” kojim je ponuđen okvir za uspostavu anglikansko-katoličkog dijaloga. O. Tavard bio je članom posebnog povjerenstva, koje se sastajalo od 1970. od 1981. godine, a koje je postiglo značajne dogovore o različitim naukovnim vidicima, sakramentima i upravljanju u Crkvi.
Obraćajući se 10. studenoga slušateljstvu sastavljenom većinom od teologa i stručnjaka za ekumenizam, o. Tavard je zahtijevao i više proučavanja teološkog značenja niza službenih sporazuma između Svete Stolice i poglavara Istočnih pre-Kalcedonskih Crkvi, jer smatra da bi se upravo u tom “dugom” dijalogu moglo otkriti važne teološke smjernice za odnose s ostalim Crkvama.
Vraćajući se na “Izvješće iz Malte” i na katoličko-anglikanske odnose 1970. godine, o. Tavard je zaključio da su odgovorni u Crkvama to Izvješće “ostavili po strani”, premda se u njemu može naći niz preporuka za različite oblike službenih savjetovanja i suradnje, osobito na hijerarhijskoj razini, kako bi se Crkve “približile jedna drugoj u svakodnevnom životu”. Samo se zajedničkom svakodnevnom pripravom i “slaganjem u molitvi, nauku i praksi može doći do pomirenja, koje će istodobno biti i službeno i stvarno”, istaknuo je o. Tavard. On je izrazio i žaljenje zbog činjenice što se Katolička i Anglikanska Crkva nisu više i češće savjetovale prije donošenja jednostrane odluke Američke Episkopalne Crkve o ređenju žena 1976. godine, kao i prihvaćanja te odluke na Lambethskoj skupštini Anglikanske Crkve 1978. godine.
U dijalogu s drevnim Istočnim Pravoslavnim Crkvama, poznatima kao “pre-Kalcedonskima”, a koje se stoljećima nazivalo “monofizitskima” jer su odbacile prihvatiti odluku Kalcedonskog sabora o dvije naravi u Kristu, o. Tavard je ustvrdio da cijeli niz katoličko-istočnopravoslavnih dogovora od 1973. naovamo predstavlja ekumenski “prodor” koji zaslužuje posebno proučavanje. “Ti bi dogovori mogli imati utjecaja na cjelokupni ekumenski obzor”, ističe o. Tavard, jer su “u središtu dogovora pisma koja su izmjenjivali papa Shenoudah III. iz Aleksandrije, patrijarh Koptske Crkve u Egiptu i rimski Pape, Pavao VI. i Ivan Pavao II.” Ključ svih dogovora bio je niz teoloških susreta, uključujući i “neslužbeni susret na kojemu su se 1971. zajedno našli teolozi Koptske, Sirijske, Armenske, Etiopske i Indijske Crkve s teolozima Katoličke Crkve”, a kao rezultat tih rasprava, godine 1973, papa Pavao i papa Shenoudah mogli su zajedno ispovjediti da je “Isus Krist savršeni Bog s poštivanjem njegova božanstva i savršeni čovjek s poštivanjem njegove čovječnosti”, ustvrđujući da obojica ispovijedaju pravu vjeru i time završavaju 15-stoljetno razdoblje uzajamnih optužbi zbog krivovjerstva glede Kristove naravi. Prema riječima o. Tavarda, papa Pavao VI. tada je “izričito priznao da privrženost ekumenskome Kalcedonskom saboru nije nužna za ispovijedanje prave vjere”. Slični pristup doveo je i do razgovora o zajedničkoj vjeri sa Sirijskom Crkvom, koja je tradicionalno odbacivala Efeški sabor. “Tako smo došli do stanja u kojemu je prvi veliki raskol u kršćanskoj povijesti izgubio svoju naukovnu oštricu”, ustvrdio je o. Tavard, upozoravajući da se sada moramo prihvatiti “kanonske zadaće kako bismo došli do međusobnog zajedništva”, te bi stoga trebalo, barem na neko vrijeme, “po strani ostaviti naukovne probleme koji se javljaju” u doba raskola, te ponovno vidjeti što svaka od Crkvi ispovijeda i vjeruje, ne zahtijevajući prihvaćanje kalcedonske definicije kao “apsolutni kriterij pravovaljane vjere”. U tom slučaju, odvažno je upitao o. Tavard, “ako bi se na taj način postrani ostavio Kalcedonski sabor, što može spriječiti da se i ostali ekumenski sabori, ili kako ih je nazvao Pavao VI. – opći sabori Zapada – ostave po strani?”, te ustvrdio kako bi to doista pridonijelo bržemu ekumenskom dijalogu među Crkvama.