Rim, 2. 11. 1998. (IKA) – Čini se da su posljednjih godina katolici otkrili važnost obavijesnih sredstava, kinematografije i ostalih oblika komunikacije, no istodobno su zaboravili na kazalište. Tom tvrdnjom započinje razgovor talijanske agencije SIR s novinarom i stručnjakom za kazalište Tonijem Calottom, koji je pojasnio da i katolici, poput većine ljudi, zaključuju da kazalište nema veliku moć utjecaja na “zajedničku svijest” poput televizije i kinematografije, jer je i njezina “društvena pojavnost ograničena”. Istodobno, ističe Calotta, “niti pastoralni dokumenti o sredstvima društvenoga priopćivanja ne ističu osobito važnost kazališta. Ipak, podsjećam na polet kojega su pobudila tri retka saborskog dekreta ‘Inter mirifica’ posvećena ‘drevnoj i časnoj kazališnoj umjetnosti”. Osim toga, crkvena su skazanja omogućila zaokret u kazališnoj umjetnosti, a “istraživanja o Srednjem vijeku pokazala da je Crkva kulturalno bila puno bliže kazalištu nego što se to do sada vjerovalo”, dok se “danas ne bi trebalo zaboraviti da je i sam Papa čovjek kazališta, te da na to podsjeća u svim susretima s kazališnim umjetnicima.” U današnje bi se doba i nova evangelizacija mogla okoristiti tim oblikom umjetničkog “naviještanja”, no zakoni tržišta priječe taj razvoj. Potrebno je stoga početi od temelja, od odgoja i to školskog, ističe Calotta, no istodobno bi trebalo promijeniti i “razmišljanje” glavnih urednika u tiskanim javnim glasilima, koji prednost daju još uvijek televiziji i kinematografiji. To isto vrijedi i za katolička obavijesna sredstva, koja bi trebala ponuditi više informacija o “događajima koji nas se tiču kao kršćana”.