Rim, 26. 10. 1998. (IKA) – “Kosovo: je li pravedno vojno intervenirati?”. Pod tim naslovom talijanski tjednik “Famiglia cristiana” donosi dva stajališta o pitanju opravdanosti vojne intervencije NATO-a na Kosovu, a kojom bi se spriječio ratni sukob između Srba i Albanaca. S jedne strane svoje mišljenje daje general Luigi Calligaris, europarlamentarac stranke “Forza Italia”, s druge don Albino Bozzotto, iz pokreta “Blaženi graditelji mira” koji žele upriličiti “marš mira” za Kosovo. I general Calligaris, i don Bizzotto slažu se u mnogočemu, ponajviše u tome da bi vojni napad na Srbe dodatno zamrsio ionako zamršene odnose toga područja.
General Calligaris smatra da bi bombardiranje Srbije mogli služiti samo Slobodanu Miloševiću kako bi “spasio obraz jer mora dati više nego što je to Srbija spremna prihvatiti”. Istodobno, vojni napad na Srbiju mogao bi dodatno zamrsiti tu problematiku u svjetskim razmjerima, a oni koji misle da će NATO izgubiti obraz ako vojno ne intervenira, prema riječima generala Calligarisa, jednostavno su “neodgovorni”, jer čemu bi služio “vojni napad koji želi tek ispraviti povijesnu nepravdu?” Talijanski general i europarlamentarac ipak je priznao da je međunarodna zajednica napravila previše pogrešaka. Ponajprije, zato što nije jedinstvena već Miloševiću na pregovore dolazi često i s tri usporedna prijedloga. Potom zato što su u razgovore, nakon Ibrahima Rugove, uključili i Oslobodilačku vojsku Kosova, pa sada ova tri “sugovornika” pregovaraju s 12 “zapadnih partnera”, što ne vodi brzom rješenju oružanog sukoba na Kosovu. Ipak, general Calligaris nije potpuno isključio mogućnost bombardiranja, ali istodobno smatra da je veliki problem ono što bi se moglo dogoditi poslije takve vojne akcije. Naime, ako se Milošević niti tada ne složi s prijedlozima međunarodne zajednice trebalo bi poslati vojne snage koje bi ratovale, a ne više jamčile mir. To je prema mišljenju generala Calligarisa gotovo nemoguće, jer se u NATO-u previše vremena gubi na sporazumijevanje partnera, tako da ta organizacija nema preveliku političku snagu i utjecaj.
I don Bizzotto smatra da bi vojna intervencija, kao kazna za Miloševićev režim, dodatno zamrsila stvari i ne bi pridonijela rješenju kosovske krize. On smatra da bi međunarodna zajednica, na čelu s UN-om prije svega trebala znati što ona hoće i jedinstveno nastupati. Ta bi organizacija trebala što prije na Kosovo poslati međunarodne vojne postrojbe koje bi jamčile mir. Te bi postrojbe branile pučanstvo i omogućile da se svojim kućama vrate svi prognani, a istodobno bi jamčile i sigurnost konvojima humanitarne pomoći. Osim vojske na Kosovo bi trebalo poslati i međunarodne promatrače, a među njima diplomatsko osoblje i dragovoljce. Don Bizzotto je upozorio i na “mekani” pristup talijanske diplomacije prema Miloševiću, te naveo kako mu je neki talijanski diplomat rekao da se na Kosovu ništa ne čini protiv, ali niti bez Miloševića. Na novinarevo pitanje slaže li se s mišljenjem episkopa Artemija koji smatra da Milošević krši ljudska prava i Srba i Albanaca, don Bizzotto je istaknuo da je doista istina da Milošević krši ljudska prava te da je “pravi problem” Srbije demokracija. U slučaju NATO-vih napada, pribojava se don Bizzotto, srpski nacionalisti mogli bi se obrušiti na članove maloga mirovnog pokreta koji djeluje u Beogradu.