Istina je prava novost.

EKUMENSKO DJELOVANJE U 20 GODINA PAPINSTVA IVANA PAVLA II.

Rim, 15. 10. 1998. (IKA) - Ekumensko nastojanje, nakon II. vatikanskog sabora, postalo je vrlo važnom zadaćom za Crkvu, a papa Ivan Pavao II. to je djelovanje uvrstio na "prvo mjesto" svojega djelovanja već od samoga početka svojega papinstva. Njegova e

Rim, 15. 10. 1998. (IKA) – Ekumensko nastojanje, nakon II. vatikanskog sabora, postalo je vrlo važnom zadaćom za Crkvu, a papa Ivan Pavao II. to je djelovanje uvrstio na “prvo mjesto” svojega djelovanja već od samoga početka svojega papinstva. Njegova enciklika “Ut unum sint” (Da budu jedno) sažimlje duh i ekumensko djelovanje Svetoga Oca koje je uvijek usmjereno na sučeljavanje s različitostima. Papino je ekumensko djelovanje uvijek otvoreno, izbjegava bilo kakvu “dobrohotnu” suzdržanost te ističe potrebu molitve koja, prema njegovim riječima, “u ekumenskom djelovanju mora biti na prvom mjestu”. Uz nauk Ivana Pavla II. o ekumenizmu, u njegovom pastoralnom radu uočava se osobita praktična i osobna dimenzija.
O tom radu za Radio Vatikan govorio je mons. Eleuterio Fortino, podtajnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva među kršćanima, koji je istaknuo da je Papa, u svakom važnom trenutku svoje službe, uvijek podsjećao na ekumensko pitanje. “To je činio i u Rimu i u tijeku svojih pastoralnih pohoda izvan Italije. Njegova su putovanja uvijek bila prikladnom prilikom za ekumenske susreta, a 1984. čak je i posjetio jednu ekumensku ustanovu kao što je Ekumensko vijeće Crkvi (KEK).” Sveti Otac u tijeku svakoga svojeg putovanja predviđa i upriličuje susrete s predstavnicima ostalih kršćanskih zajednica te zemlje, tako da je ta njegova “gesta” već postala uobičajena. Ipak, premda djelovala “normalno”, ta gesta “želi istaknuti ne samo potrebu potpunoga jedinstva i izraziti već postojeće, već potrebu istinskoga mjesnog bratstva među kršćanima iz kojega, bez obzira na trajne razlike, to bratstvo postaje evanđeoskim sjemenom, konkretnim znakom bratstva u Kristu i zajedničkog poziva na svetost.”
Na taj način Sveti Otac doista pokazuje svoje istinsko poštivanje prema ostalim kršćanima, a takav mu je stav, i teološki i djelatni, omogućilo da za proslavu Velikoga jubileja 2000. predloži zajedničku molitvu svih kršćanskih svjedoka, iz svih Crkvi i crkvenih zajednica. Cilj te molitve jest dati slavu Bogu za osobitu četu mučenika koji su obogatili kršććansku zajednicu u ovome stoljeću prepunom proturječnosti. Istodobno, Papa je zamolio da se ispravno i pravedno vrednuje zajednička baština svih kršćana. U enciklici je zatražio da započne proces prihvaćanja rezultata međukršćanskog dijaloga, te je istaknuo kako se bratstvo među kršćanima doista poboljšalo. Ipak, s osjećajem za stvarnost, pita: “Quanta est nobis via?”, tj. koliko nam još nedostaje do potpunoga jedinstva.
“Napredak na putu prema potpunom jedinstvu često nailazi na kamenje i rupe, tj. prepreke i praznine”, rekao je mons. Fortino nadodajući da “te objektivne poteškoće ne smiju spriječiti polet hoda prema cilju jer tako veliki pothvat ne dopušta da se okrećemo natrag. Torba ekumenskog hodočasnika sadrži uvijek Sveto pismo, veliku predaju i svagdašnji kruh. No, nadasve sadrži nadu utemeljenu na vjeri u Duha Svetoga koji ne razočarava. U dijalogu sa svim kršćanima Ivan Pavao II. potaknuo je i pitanje oblika vršenja primata Rimskog biskupa. Radostan je, i to očituje u enciklici, zbog toga što je ta tema prisutna i predviđena u rasporedu raznih susreta i razgovora. On je predlaže na način koji je zanimao ostale kršćane, koji su bili čak i pozitivno iznenađeni. Papa nudi i traži bratski i strpljivi dijalog kako bi se zajednički došlo do oblika vršenja te službe te kako bi bila prihvaćena od svih kao služenje jedinstvu”, zaključio je mons. Fortino.
U dvadeset godina traženja potpunog jedinstva među kršćanima, Papa je jamačno “pomaknuo stvari naprijed”. Nije bio rijedak slučaj da su njegova stajališta bila poprilično ispred razmišljanja teologa i djelovanja ekumenskih djelatnika. To je bio i slučaj s prijedlogom izdavanja zajedničkog Martirologija za 2000. godinu. Na obzorju ostaje i njegov prijedlog svekršćanskog susreta, događaja koji je svakako složen ali bi bio vrlo dojmljiv, i prema riječima samoga Pape, “značajan i prepun vrijednosti”. I taj njegov prijedlog bio je veliki poticaj traženju potpunoga jedinstva među učenicima Krista, koji je došao na svijet da ujedini raspršene sinove.