Zagreb, 7. 9. 1998. (IKA) – Jedan od najznačajnijih hrvatskih teologa akademik dr. fra Tomislav Janko Šagi Bunić, član hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, proslavio je 50. obljetnicu misništva i 75. godinu života u nedjelju, 6. rujna, svečanim misnim slavljem u župnoj crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Misno slavlje je predvodio sam slavljenik, a propovijedao je njegov kolega fra Bonanventura Duda. Euharistiju je suslavilo oko 30 svećenika, među kojima provincijal hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i provincijal salezijanaca don Stjepan Bolkovac, provincijal franjevaca trećoredaca fra Petar Grubišić, zamjenik provincijala franjevaca konventualaca fra Marko Puškarić, provincijal dominikanaca fra Marinko Zadro i provincijal isusovaca o. Franjo Pšeničnjak. Nazočni su bili brojni redovnici i redovnice, kao i subraća iz Slovenije te mnoštvo vjernika. Među pismenim čestitkama, koje je na početku euharistije pročitao fra Jure Šarčević, bila je i čestitka zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.
O životu i radu fra Tomislava Šagi-Bunića govorili su nakon mise don Stjepan Bolkovac i dr. Franjo Šanjek, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Podsjetili su na slavljenikove zasluge za modernizaciju teologije u skladu s odredbama II. Vatikanskog koncila, kao i na bogatu literarnu djelatnost kojom je pridonio razvoju teološke misli Crkve u Hrvata.
Fra Tomislav Janko Šagi-Bunić rođen je u Brodarovcu kod Varaždina 2. veljače 1923. Diplomirao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1949, a doktorirao na istom 1952. G. 1940. stupio je u kapucinski red, a za svećenika je zaređen 1948. U Redu je od 1955-1958. godine bio provincijal Ilirske kapucinske provincije u Hrvatskoj i Sloveniji. Od akademske godine 1951/52. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu sve do umirovljenja (1993). Habilitirao je 1960, od 1965. je izvanredni, a od 1968. redoviti profesor istog fakulteta. Bio je dugogodišnji pročelnik katedre povijesti kršćanske literature i kršćanske nauke. U svome dugom profesorskom vijeku osim svojih predmeta – kristologije, patrologije, povijesti dogmi i uvoda u misterij Krista i povijesti spasenja – predavao je više traktata iz dogmatske teologije, filozofije i metodologije. Bio je u više navrata dekan fakulteta: 1969-1971, 1974-1978, 1990-1992. godine.
Kao privatni teolog zagrebačkog nadbiskupa, poslije kardinala, dr. Franje Šepera, u Rimu živo sudjeluje u zbivanjima Drugoga vatikanskog koncila (1962-1965). U isto vrijeme dovršava svoje značajnije studije u istraživanju velikih kontroverzija ranoga kršćanstva. Bio je, u prvom sazivu, član međunarodne Papinske teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere (1969), te član u više tijela Svete Stolice i Hrvatske biskupske konferencije. Jedan je od osnivača “Kršćanske sadašnjosti – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informaciju” (1968). Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i PEN-kluba (od 1971).
Njegova bibliografija, kroz više od pedeset godina znanstvenog i publicističkog rada, obuhvaća više od šest stotina jedinica najrazličitijeg spektra. Mnoge je svoje članke objavljivao u Glasu Koncila i u Kani, jer mu je to u ono doba bio jedini mogući način komuniciranja sa širim čitateljstvom. U znanstvenom se svijetu osobito potvrdio kao pisac vrlo značajnih monografija iz kontroverzistike prvih kršćanskih stoljeća, osobito Kalcedonskog koncila (451). Svjetski glas uživaju njegova djela “Duo perfecta” et “duae naturae” in definitione dogmatica Chalcedonensi (Roma, 1964) te “Deus perfectus et homo perfectus” (Roma, 1965) i dr. Na hrvatskom se iskazao opsežnim djelima Povijest kršćanske literature od početka do sv. Ireneja (Zagreb, 1976) te Euharistija u životu Crkve kroz povijest (Zagreb, 1984). Svoje je teološke članke, osobito o koncilskoj problematici, sabrao u tri sveska: Ali drugog puta nema (Zagreb, 1969, 1972. i 1985) te Vrijeme suodgovornosti, I-II (Zagreb, 1981. i 1982).
Istaknuo se i kao zauzeti teološki mislilac, živo sudjelujući, i za vrijeme komunističkog režima, u važnim raspravama o odnosima Crkve i države te kršćanstva i marksističke i ateističke ideologije, o ekumenizmu na našim prostorima itd. Dao je i valjan prinos u teološkim pitanjima izgradnje hrvatske državnosti te ulozi i prinosu Katoličke Crkve u toj izgradnji. O tom svjedoče njegova djela Crkva i domovina (Zagreb, 1970) te Katolička Crkva i hrvatski narod (Zagreb, 1983).