Zagreb, 6. 7. 1998. (IKA) – U povodu nedavnih rasprava o Trgu i spomeniku kardinalu Alojziju Stepincu u Zagrebu “Glas Koncila” u svom broju od 5. srpnja objavljuje prilog “Što je budući blaženik učinio za Zagreb?”. Ističući kako je početkom ovog stoljeća Zagreb imao samo četiri župe, tjednik podsjeća kako se “nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac… od početka svoje biskupske službe suočio s pitanjem pastorala i reorganizacije zagrebačkih župa”. Iz tih je razloga još već 25. prosinca 1931. osnovao Caritas zagrebačke nadbiskupije. U studenome 1934. odlučio je na području župa sv. Petra, sv. Marka i sv. Blaža osnovati nove župe, a nadbiskup Bauer je odredio da se nove župe urede na Trešnjevci, u Trnju, na Segečici i u Maksimiru. Već iduće godine, 9. kolovoza 1935, u proglasu upućenom vjernicima grada Zagreba najavio je osnivanje osam novih župa: u Maksimiru župu sv. Jeronima, na kanalu župu sv. Obitelji, na Krešimirovom trgu župu sv. Pavla, u Trnju župu Krista Kralja, na Miramarskoj cesti župu sv. Terezije od Maloga Isusa, na Novoj cesti župu sv. Josipa, na Selskoj cesti župu bl. Marka Križevčanina, na Horvatima župu sv. Nikole. Zamolio je vjernike za pomoć u akciji i solidarnosti te u izgradnji i sam sudjelovao darom od 4.000.000 tadašnjih dinara. Unatoč poteškoćama, Stepinac se nije dao pokolebati, nego je pojedine svećenike imenovao župnicima i požurivao da se nađu prikladna gradilišta, a u tijeku radova nadbiskup Stepinac se “živo zanimao kako napreduju radovi te je zalazio među narod da još više pobudi zanimanje za gradnju crkava”. Ubrzo nakon završetka radova na novim župama, pokazalo se da ni tih novih osam župa nije dostatno te Stepinac nije stao na ostvarenome, nego se prihvatio osnivanja još šest župa: u Dubravi župu sv. Mihaela, Gospe Lurdske u Zvonimirovoj, sv. Barbare u bolnici na Rebru, Presvetoga Srca Isusova u bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj i sv. Ane u Rudešu. Podsjećajući na sve to tjednik zaključuje: “Danas su ti dijelovi Zagreba sastavni dio grada. Neka su se područja tih župa danas razvila u upravna, trgovačka, znanstvena, sudska, kulturna i druga središta te se slijedom toga upravo među njima nalazi mjesto za Stepinčev trg, ulicu i spomenik. Nadbiskup Stepinac je iz katedrale gdje je molio, i nadbiskupskoga dvora, gdje je molio i studirao, odlazio u predgrađa gdje se susretao s konkretnim čovjekom koji jedini ‘put Crkve’. Možemo li ga i mi danas tako shvatiti i dati mu dostojno i relevantno mjesto koje mu pripada, ne tek djelić nečega?”, pita se, na kraju, autor članka.