MORALNI ZAKON, SLOBODA I DEMOKRACIJA
Rim (IKA )
Rim, 28. 6. 1998. (IKA) - Američkom društvu hitno treba navijestiti, na jasan i učinkovit način, "moralni zakon" upisan u savjesti svakoga ljudskog bića, i to upravo zbog toga što prolazi, poput cijeloga svijeta, kroz moralnu i vrijednosnu krizu. Istakn
Rim, 28. 6. 1998. (IKA) – Američkom društvu hitno treba navijestiti, na jasan i učinkovit način, “moralni zakon” upisan u savjesti svakoga ljudskog bića, i to upravo zbog toga što prolazi, poput cijeloga svijeta, kroz moralnu i vrijednosnu krizu. Istaknuo je to papa Ivan Pavao II., 27. lipnja, u tijeku primanja još jedne skupine američkih biskupa iz Texasa, Oklahome i Arkanzasa, koji se u Rimu nalaze u redovitom pohodu “ad limina”.
“Kada Crkva uči da su pobačaj, sterilizacija ili eutanazija uvijek moralno nedopustivi, ona izriče onaj univerzalni moralni zakon koji je upisan u srcu svakoga čovjeka, te podučava nešto što je obvezujuće za savjest svih ljudi”, rekao je Papa, pojašnjavajući nadalje odnos između moralnoga zakona, slobode i demokracije.
“Navješćujući istinu da je Bog muškarcima i ženama dao neprocjenjivo dostojanstvo i neotuđiva prava već od samoga začeća”, rekao je američkim biskupima Papa, “vi pridonosite novoj izgradnji moralnih temelja istinske kulture slobode.” Potom je Sveti Otac biskupima preporučio da se američki katolici sve više uključuju u javni život svoje domovine o tim pitanjima, upozoravajući da se sve više širi “ozračje moralnog ravnodušja, koje je nepomirljivo s demokracijom”. I u toj je opomeni očita papina zabrinutost i skrb koja nije okrenuta samo pojedincima i vjernicima, već također i budućnosti društva i demokratskog života cijeloga naroda. “Moćne kulturalne struje smatraju da su prava savjesti povrijeđena već samom idejom da postoji moralni zakon koji je upisan u naše čovještvo”, rekao je Papa. No, sumnjičavost i odbacivanje “moralne istine” i objektivnoga moralnog zakona, koji obvezuje univerzalno, a u ime “osobne samostalnosti”, dovode do nijekanja samoga pojma slobode, te do raspadanje građanskoga društva i često – kako nas uči i povijest ovoga stoljeća – do tiranije.
U svjetlu kršćanske antropologije, Sveti se Otac duže zadržao na temeljnoj potrebi da osoba znade “razlučiti između dobra i zla” te da se slobodom služi kako bi izabrao ono što je “dobro i istinito”, pa i po cijenu žrtve kao što su učinili mučenici u cijeloj povijesti kršćanstva. Upravo iz svih tih razloga, Sveti Otac je još jednom ponovio da Crkva govori o tim pitanjima javnoga života “ne radi uplitanja u politiku”, već kako bi bila na službi istine o ljudskoj osobi, kako bi branila njezina prava i promicala njezinu slobodu.