Vatikan, 28. 6. 1998. (IKA/CNS) – Prema vatikanskim izvorima, najveći dio katoličkih osuda luterana i njihova učenja o čovjekovom opravdanju i spasenju, starih više od 450 godina, ne smatraju se točnima. Papinsko vijeće za promicanje kršćanskoga jedinstva objavilo je 25. lipnja da je Sveta Stolica odobrila luteransko-katoličku “Zajedničku izjavu o nauku o opravdanju”, premda je ukazano na potrebu daljnje rasprave tri pitanja. Izjava kaže kako se i katolici i luterani slažu u tome da je spasenje dar Božji, te da se ne može zaslužiti dobrim djelima, već se prije očituje u njima. Kardinal Edward I. Cassidy, pročelnik toga Papinskog vijeća rekao je kako je postignuta visoka razina razumijevanja između katolika i luterana. I jedni i drugi slažu se da sve osude, izrečene još u 16. stoljeću, nakon ovog sporazuma jednostavno padaju u vodu. Kardinal je usvajanje Izjave nazvao “nevjerojatnim postignućem ekumenskoga pokreta i prekretnicom na putu obnove punog, vidljivog jedinstva među učenicima jednoga Gospodina i Spasitelja Isusa Krista”. Vijeće Luteranskoga svjetskog kongresa 16. je lipnja također prihvatilo Izjavu, upozorivši na neka otvorena pitanja. Inače, sam sporazum bit će potpisan ove jeseni. Glavni je čimbenik raskola zapadnog kršćanstva u doba reformacije bila raspra o čovjekovu odgovoru na Božju ponudu spasenja i pitanje nagrade za dobra djela u odnosu prema spasenju. Luterani su propovijedali da je čovjek iskonski grješno biće i kako ničime što čovjek u svome životu učini ne može zaslužiti Božju milost. Katoličko, pak, učenje kazuje da su po krštenju ljudska bića oslobođena ropstva grijehu i kako sigurnost spasenja raste suradnjom s Božjom milošću, pravom vjerom i dobrim djelima. Kardinal Cassidy istaknuo je da se Sveta Stolica slaže s 41 od ukupno 44 točke Izjave, što je u skladu s pogreškama, učinjenima na Tridentskom koncilu. U odgovoru Svete Stolice ipak piše kako se ne može govoriti o suglasju koje bi poništilo sve razlike između katolika i luterana o pitanju nauka o opravdanju. Razlog je tome luteranski stav kako je kršćanski vjernik u isto vrijeme i pravednik i grješnik. Isključivo o tom pitanju, stav je Svete Stolice, nije moguće poništiti izopćenje iz 16. stoljeća. Prema Izjavi, luterani tvrde kako, unatoč grijehu, nisu odvojeni od Boga, dok katolici vjeruju da milost podijeljena krštenjem odstranjuje grijeh. Požuda, koja je iskušenje ili sklonost grijehu, nije isto što i grijeh, sam po sebi, kaže Sveta Stolica. Druga dva otvorena pitanja su pitanje važnosti nauka o opravdanju u crkvenome i svakodnevnom životu, kao i mjesto dobrih djela i ljudske suradnje s Bogom u Božjim namjerama za spasenje. Sa strane Svete Stolice izjavljuje se kako su zadovoljni luteranskim prihvaćanjem izjave s Tridentskog koncila, koja kazuje da čovjek može odbiti Božju milost, ali isto tako, kao što postoji sloboda odbijanja, postoji i mogućnost prianjanja uz Božju volju, mogućnost suradnje. U Izjavi, nadalje, piše da luterani vjeruju kako su kršćani osobno uključeni u svoju vjeru, no, ističu kako čovjek opravdanje može samo primiti. Taj djelatni ili pasivni odnos prema opravdanju bit će i jednom od tema međusobnih razgovora. “Katolička Crkva tvrdi”, riječi su kardinala Cassidyja, “da mi ljudi bez Kristove smrti ne možemo ništa. Ne možemo sami sebe spasiti, Bog je onaj koji nas spašava. Uz sve to, mi moramo surađivati s Bogom, jer nitko ne može biti spašen protiv svoje volje. To što imamo nekoliko dvojbi, koje moraju biti razmotrene, nikako ne znači da ne možemo prihvatiti i složiti se s Izjavom u cjelini”.