Rim, 24. 6. 1998. (IKA) – Njegova gesta je bila “plod velike ali ujedno i slijepe ljubavi, možda više okrenut samom sebi nego prema osobi koja je ubijena, možda više usmjeren zajednički proživljenoj prošlosti nego budućnosti”. Francesco Compagnoni, teolog morala Papinskoga teološkog fakulteta sv. Tome Akvinskog tako komentira čin učitelja iz Monze koji je prošlih dana isključio respirator koji je njegovu suprugu, koja se nalazila u potpunoj komi, održavao na životu. “Da smo se našli u njegovoj situaciji kako bismo postupili?”, pita se Compagnoni. “Tko zna kakve je strašne patnje proživljavao bračni par kada je malo-pomalo počeo shvaćati ozbiljnost suprugine bolesti”. On, nadalje, pojašnjava: “Ipak prilikom donošenja važnih odluka osjećaji ne smiju biti razdvojeni od razuma; podleći pod prvotnom, iracionalnom osjećajnošću znači zanemariti i odreći se vlastitoga potpunog čovještva u kojem su združeni osjećaji i vrijednosti, subjektivnost i objektivnost”. Prema Compagnoniju “suprug je, bez stručnosti i ikakva prava, preuzeo na sebe posao liječnika koji su samo izvršili svoju obvezu. Ni supružnički odnos mu ne daje nikakvo pravo da odlučuje o životu i smrti svoje supruge” koja, to je gotovo sasvim sigurno, nije bila sposobna dati vlastiti pristanak na taj čin. “S kršćanskoga gledišta”, objasnio je, “bol ne predstavlja potpunu negativnost ako je upravljen nekom cilju. U ovom slučaju može se pretpostaviti da bi bol produžila život a možda čak i buđenje iz kome. Poziv koji kršćani prihvaćaju kako bi se ujedinili s Kristovom patnjom nije poziv na mazohizam već ponuda vlastitih osjeta potaknuta razlozima vjere”.