Vatikan, 10. 6. 1998. (IKA) – Kardinal Agostino Casaroli, nekadašnji državni tajnik i zamjenik dekana kardinalskog Zbora, preminuo je u utorak, 9. lipnja ujutro, priopćilo je Državno tajništvo Svete Stolice. Kardinalovi posmrtni ostaci izloženi su u crkvi sv. Stjepana od Abisinaca u Vatikanu. Pogrebni obredi održat će se u petak, 12. lipnja, u 11.30 sati u patrijarhijskoj vatikanskoj bazilici sv. Petra.
Kardinalu Bernardinu Gantinu, dekanu kardinalskog zbora brzojav sućuti uputio je papa Ivan Pavao II. Sveti Otac Papa ističe da je pokojnik bio “svećenik duboke vjere i žarke pobožnosti, poznavatelj ljudskih događanja i povijesnih zbivanja”, koji se u svome dugom pastoralnom poslanju i u svojemu dugogodišnjem služenju Svetoj Stolici, posebno kao njegov bliski suradnik i suradnik njegovih prethodnika, sluge Božjega Ivana XXIII, Pavla VI. i Ivana Pavla I., pokazao “strastvenim tkalcem mirovnih odnosa između pojedinca i naroda poduzimajući s istančanim diplomatskim osjećajem hrabre i značajne korake, osobito za poboljšanje crkvenih prilika na istoku Europe.
Casaroli je bio vjerojatno jedan od najboljih diplomata Svete Stolice. Proizišao je iz škole kardinala Tardinija. U svojoj osjećajnosti Casaroli je bio uvjeren da se u svim situacijama, pa i onim najtežim u kojima su ljudi postali robovi ideologije, može doći do ljudskih srca. To je bila tajna njegovog, katkad i beznadnog, dijaloga. Nije se koristio dijalogom kao sredstvom, već kao putem koji vodi k ljudskim srcima, pa i do ministara, predsjednika vlada i država. To je tajna njegove “istočne politike”, izjavio je kardinal Silvestrini koji je bio njegov dugogodišnji suradnik.
“Istočna politika” Svete Stolice započela je 1963. godine, malo prije smrti pape Ivana XXIII., posjetima Mađarskoj i ondašnjoj Čehoslovačkoj. Svi su vjerovali da su staljinistički režimi zatvorili svaki pristup Crkvi. Izgledalo je besmisleno tražiti prostor za njenu slobodnu djelatnost. Casaroli je odvažno pokušavao uspostaviti dijalog diplomatskim putem. Podupirao ga je papa Pavao VI., a poslije i papa Ivan Pavao II. Svoje remek-djelo postigao je na Helsinškoj konferenciji, gdje je bila svečano potvrđena vjerska sloboda u europskom poimanju. Nastavio je provoditi to načelo u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Poljskoj, i Sovjetskom Savezu. Bio je svjestan i teškoća koje je Crkva proživljavala u bivšoj Jugoslaviji i tražio je rješenje za brojne probleme, uspostavivši čak i diplomatske odnose. Mnogi nisu onda razumjeli tu navodnu Casarolijevu suradnju s komunističkim režimima. On je, pak, bio uvjeren da i pokreti i ideologije koje polaze s oštrih stajališta prije ili poslije postaju tek dio povijesti. Bio je uvjeren da će ljudi dobre volje, prije ili poslije, uspjeti promijeniti društvena ustrojstva i stvoriti preduvjete za novi svjetski poredak, do čega je uistinu i došlo.