Rim, 12. 5. 1998. (IKA) – “Radna skupina o etičkim problemima koje postavlja znanost”, a koju je 1992. godine utemeljila talijanska valdenška crkvena zajednica, proteklih je dana objavila dokument “Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo”. Dokument u obzir uzima trenutno stanje rasprava o eutanaziji te različita usmjerenja o tom pitanju u svijetu, a završava određenim etičkim i pastoralnim razmišljanjima. Ono što se u dokumentu posebno ističe jest tvrdnja da treba shvatiti da “ne postoje etička i pastoralna opravdanja za načelno odbijanje” zahtjeva teškoga bolesnika za potpomognutim samoubojstvom. “Koliko se god činilo paradoksalnim”, nastavlja valdenški dokument, “prihvatiti zahtjev za smrću znači prihvatiti zahtjev za životom, prihvatiti pravo da se vlastita smrt svjesno doživi. Liječnik koji prihvati taj zahtjev neizlječivog bolesnika, prihvaća ga u dugom procesu liječenja i međusobnih odnosa. Liječnik koji je spreman na potpomognuto samoubojstvo ili na eutanaziju ne čini zločin, ne krši nijedan božanski zakon, već čini čovječno djelo dubokog poštovanja u obranu onoga života koji ima ime i povijest odnosa.” Govoreći potom o slučaju Nizozemske, gdje eutanazija zakonom nije kažnjiva, valdenški stručnjaci smatraju da bi tu stvarnost trebalo “proučavati i prenijeti u ostala društva s krajnjim oprezom”. Ermanno Gengre, profesor valdenške praktične teologije, izjavio je da se stavovi i razmišljanja valdenza o pitanju eutanazije, zbog određenih stavova, “smještaju bliže razmišljanju laičkoga svijeta negoli uputama katoličkog Učiteljstva. No, s druge se strane osjećamo potpuno solidarnima sa stajalištima katoličkih stručnjaka.” Prof. Gengre priželjkuje da “medicinska i pastoralna praksa pomognu u nadilaženju onih teorijsko-naukovnih prepreka koje trenutno udaljavaju dva stajališta.”
O pitanju eutanazije nedavno se oglasilo i Stalno vijeće Španjolske biskupske konferencije izjavom “Eutanazija je nemoralna i protivdruštvena”. U dokumentu biskupi navode da je “eutanazija po sebi samoj teško moralno zlo, jer se protivi značenju ljudskog života, koji je dar i dobro.” Ako bi se i moglo pretpostaviti da zakonsko dopuštenje eutanazije sa sobom ne bi donijelo neželjene posljedice i opasnosti, sama činjenica da se nekome oduzima život, pa i na njegov zahtjev, “ljudski je uvijek neprihvatljiva”. Španjolski biskupi upozoravaju i na to da bi “društveno ozakonjenje” eutanazije u teške prilike i pod moralni pritisak stavilo starije osobe, sakate, hendikepirane i sve one koji se, iz ovog ili onog razloga, osjećaju na teret obitelji i društva. Oni bi se, pa čak i “institucionalno osjećali pod moralnim pritiskom”, a brojni bi se “osjetili ponukanima da, na jedan ili drugi način, ‘dragovoljno’ zatraže smrt ili bi bili žrtve tuđih odluka.”
Upravo zbog toga, izjavljuju španjolski biskupi, “pravo milosrđe i pravo suosjećanje ne oduzimaju život, već se o njemu brinu sve do njegovoga prirodnog završetka. Osim toga, tko popusti pred lažnim suosjećanjem ili pogrešnim shvaćanjem napretka te izravno surađuje u usmrćivanju drugoga, postaje sukrivac u teškom moralnom zlu i pridonosi uništavanju temelja suživota u pravednosti.” Dokument odmah potom i pojašnjava da “bol, prihvati li ga se s vjerom i nadom, ne uništava ljudsko biće, već mu pomaže u njegovome napredovanju. Patnja može završiti u očaju, no isto tako može razviti neočekivane fizičke i moralne mogućnosti u onima koji se s njom suočavaju. Hrabri stav onoga koji trpi nepropusni je nasip protiv bujice ‘kulture smrti'”, ističu biskupi.