Vatikan, 29. 4. 1998. (IKA) – Jedinstvo Crkve kao nezaobilazni zahtjev koji nadilazi svaku kulturnu i geografsku prilagodbu i zbog kojeg su toliki mučenici položili svoje živote u tijeku dvijetisućljetne povijesti kršćanstva, najkraći je sadržaj izlaganja državnog tajnika Svet Stolice kardinala Angela Sodana održanog na azijskoj sinodi u utorak, 28. travnja. Logična posljedica toga prvotnog načela, nastavio je kardinal Sodano, je nužnost “sve veće poslušnosti Papinu nauku te prihvaćanja sa sinovskom poslušnošću njegovih načela koje iskaže u svojstvu vrhovnog pastira Crkve”. U nastavku zasjedanja još je jednom istaknuta potreba promišljene evangelizacije najmnogoljudnijeg kontinenta u kojem je tek 3% pučanstva katoličko. No, to ne smije zaustaviti zauzimanje katolika jer, kako je istaknuo predstojnik Kongregacija za evangelizaciju naroda kardinal Jozef Tomko, “Božji Sin je došao spasiti svijet kada su već postojale velike religije. To znači da je njegov dolazak bio nužan”. U sklopu tih razmišljanja govorilo se potom o misionarskom iskustvu koje je imalo velike zasluge na području solidarnosti, ljubavi koja se očitovala na zdravstvenom, humanitarnom i odgojnom području. Predstojnik Kongregacije za katolički odgoj kardinal Pio Laghi podsjetio je kako na azijskom kontinentu djeluje 425 katoličkih centara s višim školama i oko 300 tisuća škola koje pohađa gotovo 10 milijuna studenata i učenika. Tu i tamo, kako se požalio jedan filipinski svećenik, nije nedostajalo negativnih utjecaja. Koji puta oni su se ogledavali u “pretjeranoj želji za mučeništvom na štetu ostalih misionarskih vrijednosti”, koji puta, pak, u tvrdokornom odbijanju kulturnoj prilagodbi. Poglavito, dodao je jedan izaslanik iz Šri Lanke, opterećenost djelovanja Crkve “nesretnim povijesnim obilježjem” koje u mnogim azijskim zemljama kršćanstvo promatra kao “zapadnjačku” vjeru zbog kolonijalizma. Predrasuda koju je teško iskorijeniti također i pred kontraproduktivnim vladanjima poput “nastojanja redovničkih kongregacija koje polako nestaju da prikupe nova zvanja u Aziji”. Riječ je o negativnim pojavama koje se ne zamjećuju samo na Dalekom istoku, već i zemljama koje su bliže Europi. Ponovljen je stoga poziv na nastavljanje izvorne inkulturacije u crkvenom životu i posebno na predstavljanje vjere u azijskom načinu razmišljanja preko “jasnih, lako shvatljivih pojmova” kao i preko prikladnih primjera kako je to činila primjerice Majka Terezija.
U izlaganja se prikladno uklopilo i izlaganje predstojnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera, koji je govorio o Crkvi kao instituciji. Postoje stvarni razlozi, rekao je kardinal Ratzinger, za strahovanje da se Crkva može odjenuti u brojne ljudske “oklope” dok naprotiv tome jedini institucionalni čimbenik kojeg Crkva treba jest njezino sakramentalno ustrojstvo. Promatrano na taj način svećeništvo se ne pojavljuje kao “institucionalni oklop” već kao “svjetla luč koja pokazuje lice Božje”. Zaključak cjelokupne problematike bio je povijesni i kulturni okvir koji je u svom izlaganju predstavio jedan indijski biskup, koji je iznesene tvrdnje povezao sa širim dijalogom između Istoka i Zapada. Dvije “rijeke” civilizacija koje su u prošlosti imali povijesne dodirne točke uzajamnog utjecaja, primjerice decimalni sustav brojenja koji je nastao u Indiji, usavršen u islamskom svijetu i vraćen na Istok nakon što se razvio na Zapadu u znanosti i tehnologiji; ili grčka filozofija koju su arapski znanstvenici sačuvali od uništenja i koja se vratila u Europu u vrijeme prosvjetiteljstva. U svjetlu tih tvrdnji sve se žurnijom ukazuje potreba razmišljanja u sveopćim, općeljudskim okvirima, kako su to činili velikani poput Gandija i Tagore.
Poslijepodnevni dio zasjedanja otvoren je izlaganjima druge skupine od 40 promatrača, redovnika i laika među kojima i više žena. Pitanje o kojem se najviše govorilo bila je mladež koja, kako je rečeno, napušta Crkvu i priključuju se različitim sljedbama. Mladež kojoj i u Aziji prijeti konzumizam i materijalistička kultura i koja zahtijeva prikladne pastoralne programe za njihov odgoj koji će biti usredotočeni na Krista kako bi postali ne samo ciljevi nove evangelizacije, nego i njezini djelatni promicatelji. U programe bi uz župnike bili uključeni i prikladno obrazovani laici. Osobe sposobne promicati i utvrditi u Aziji kulturu života počevši od odgoja u školi i promicanja čovjeka, pazeći pri tome da se ne upadne u zamke liberalizma; spremne boriti se protiv nepravdi i siromaštva. Upravo s tim u skladu povlašteno opredjeljenje za siromašne Crkve u Aziji, rečeno je, povlašteno je područje za inkulturaciju budući da nadilazi sve geografske, etničke i religiozne granice. Katolička manjina u Aziji – u mjeri u kojoj se otvori Kristovu nauku – bit će poput kvasca sposobna sagledati vlastite probleme i vrednovati pozitivne strane; kvasca vođena duhom i, stoga, sposobna preobraziti masu i postati u Aziji svjetiljka prema trećem tisućljeću.