Događaj rođenja Isusa iz Nazareta, koji slavimo blagdanom Božića, najavljen je ovim riječima: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin” (Lk 2,10-11). Anđeli pak koji se pridružuju glasniku te radosne vijesti pjevaju pjesmu koja glasi: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (ib.,14). Pastiri kojima se ta objava daje potiču jedni druge: “Hajdemo dakle do Betlehema! Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin” (ib.,15). Tako sveti evanđelist Luka opisuje Kristovo rođenje, prvu vijest i prvu reakciju na taj događaj.

Najprije vidimo da se Kristovo rođenje opisuje – kao događaj. To je povijesni događaj, stvarnost koja se zbila. Znamo i gdje – u Betlehemu; znamo i kada – na početku nove ere povijesti čovječanstva, od tog su se događaja naime počele brojiti godine, naime veli se: Anno Domini – godine Gospodnje 2013. ili 2013. godine poslije Krista. Događaj je to dakle koji je označio početak novog vremena, pa je prema tome ne samo važan nego i prijeloman povijesni događaj.

Nadalje, prvi je navještaj o tom događaj Evanđelista zapisao ohrabrenjem: “Ne bojte se!” Stvarno, zašto bi se netko bojao Kristova rođenja? Ta rođeno je jedno dijete, jedno slabašno malo dijete; pa koga ono može ustrašiti, kome ono može donijeti nemir? Pa ipak, znamo, da se na vijest o novorođenom kralju, Herod u svom dvoru “uznemirio” – i to “on i sav Jeruzalem s njime”, kako to izvješćuje evanđelista Matej (Mt 2,3). Međutim, dijete Isus odnosi strah, ne želi da se ljudi boje. I to – ničega i nikoga. Uopće danas je velik popis razloga za strah: ljudi gube posao, strepe za budućnost, ne znaju što ih čeka sutra, sve je veća nesigurnost života na zemlji. Pa ipak! Tko Isusu dođe i pokloni mu se poput pastira i mudraca s Istoka, taj više nema ni pred čime i ni pred kime straha.

Isusovo je rođenje blaga vijest, tj. evanđelje ili radosna vijest. U poplavi loših vijesti o ubojstvima, elementarnim nepogodama, o korupciji i lošim političarima, o sve većem siromaštvu i sve većem manjku solidarnosti među ljudima – evo jedne i to jako radosne vijesti: rodio se Spasitelj, Krist Gospodin! Židovi su stoljećima čekali Mesiju, Spasitelja; mnogi i danas čekaju da se pojavi odnekud neki lider, vođa, spasitelj – ali uzalud, nema ga. Zašto je tomu tako, zašto se ne pojavi neki pravi vođa, koji će izvesti zemlju iz ropstva, poći prvi i povesti narod da ga slijedi u bolje sutra, zašto takvoga nema pa nema? Ili je možda već došao samo ga mi još nismo prepoznali? Teolog profesor Duda znao je reći, kako živimo doduše u isto vrijeme, ali nismo svi jedni drugima suvremenici. Naime, neki su po svojem vjerovanju i životnim stavovima još u predabrahamovsko doba – jer vjeruju u više bogova, vjeruju da će im spas donijeti sad jedna sad druga mala sreća, osobe ili stvari koje međutim brzo prođu i oni opet i opet ostanu nesretni; zatim su drugi koji žive u abrahamovsko doba – tj. to su oni koji vjeruju u jednoga Boga, ali ne vjeruju u Krista: oni se oslanjanju na vršenje božjih zapovijedi ali ne pouzdaju se u milost koju je Krist donio; i konačno postoje oni koji žive u kristovsko doba – tj. koji prihvaćaju da je Krist Mesija, Spasitelj kojemu se može vjerovati, u kojega se možemo pouzdati, koji nas stvarno vodi putem sreće i punog životnog ostvarenja. Dakle, premda svi živimo u 2013., i još malo u 2014. godini poslije Kristova rođenja, to ne znači da stvarno svi živimo u vjeri u Kristov dolazak i od Krista živimo, s povjerenjem prepuštajući svoj život njegovu vodstvu. Taj “danas” je neobično važan! “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj!” Što je to za mene “danas”, to ovisi o mojem prihvaćanju ili obijanju Krista.
Anđeli naviještaju slavu Bogu i mir ljudima, koje nazivaju “miljenicima Božjim”. Kako je to lijepa definicija čovjeka – biti Božji miljenik. Bog vječni, stvoritelj i svedržitelj svijeta, ima stvorenje koje on naziva svojim miljenikom – to je čovjek. Sigurno, to je lijepo, to zvuči baš privlačno, ali to i obvezuje.

Kako to ostvariti u životu, kako naime opravdati to Božje izabranje? S jedne strane, to je veoma važno za naše vlastito samopouzdanje, za svijest o smislenosti i vrijednosti našega života, a s druge strane to je velik zadatak, veliko povjerenje koje osjećamo i za koje se ponekad ne smatramo doraslima. Biti Božji miljenik, Božja miljenica. To je izgovorio Bog Otac i za Isusa kod njegova krštenja: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi je sva milina!” (Mk 1,11) To Bog izgovara i za svakoga od nas koji prihvaćamo njegova Sina, našega Gospodina.

To je sve dio prvog navještaja Kristova rođenja, ali to je sadržaj i naše današnje i svakogodišnje proslave tog događaja, te nove stvarnosti koja je pred nama – i koja nas zove na odluku: prihvatiti Krista ili ga odbaciti. Slobodni smo učiniti bilo jedno, bilo drugo, ali – i jedno i drugo ima svoje posljedice. Ako ga prihvatimo, postajemo učenici Kristovi, a ako ga odbacimo, zatvorili smo si put u Kraljevstvo Božje.

Reakcija pastira, a to je bila i reakcija mudraca s Istoka, kojima se prvima objavila ta radosna vijest o Kristovu rođenju, bila je: “Hajdemo i vidimo!” Bili su znatiželjni. Rekao bih: blago onima koji su još znatiželjni, koji nisu umišljeni da sve znaju i da su sve dosegli. Priprosti i jednostavni pastiri polaze do Betlehema. Betlehem je grad čije ime na hebrejskom znači “kuća kruha”. Poći u Betlehem znači nahraniti se, pronaći kruh života, ne samo za tijelo, nego i za dušu. Taj kruh, kruh pravi je – Krist Gospodin. “Tko njega kuša, taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja”, pjeva jedna euharistijska pjesma. Osjetiti ljepotu susreta s Kristom, njegovo povjerenje i njegovu ljubav – čovjeka obilježi za sav život. Zato i mi recimo: “Hajdemo do Betlehema!”

Hod ljudski simbolizira život. Čovjek započne, ali i završi svoj život kao što se započne i završi putovanje. Ne kaže li se da je na kraju završilo nečije životno putovanje? Da bismo međutim išli pravim putem, da bismo na kraju stigli na pravi cilj svoga životnog puta, pođimo do Betlehema!
Bili ne znam kako crni oblaci sumnji, nevolja, tjeskoba i životnog mraka, pođimo do Betlehema, pođimo k Isusu!
Bili ne znam kako nepovoljni pokazatelji razvoja našega hrvatskog društva, zamke koje se pred ljude stavljaju kao premnoge teškoće i gotovo nepremostive zapreke, pođimo do Betlehema!

“Venite, adoremus! – Dođite, poklonimo se!” Pastiri su vidjeli Isusa jer su mu se poklonili. Mudraci su spoznali Mesiju jer su mu se poklonili i obdarili ga svojim darovima. Herod nije vidio Isusa jer ga nije tražio da mu se pokloni, već ga je želio ubiti. Stanovnici Betlehema odbili su Mariju i Josipa, i tako odbacili Isusa, te ga nisu upoznali – jer mu se nisu željeli pokloniti. A mi – pođimo do Betlehema, u svom srcu, u svojoj duši, spoznajmo Krista Gospodina kao svoga Mesiju /Spasitelja, poklonimo mu i sebe i sve svoje, svoje obitelji, svoju Domovinu, darujemo mu svoju prošlost, svoju sadašnjost i – on će nama darovati sigurnu budućnost.

Bio svim ljudima, miljenicima Božjim, sretan i blagoslovljen Božić, bila s Božićem puna milosti i ispunjena smislom, radošću i mirom nova Godina Gospodnja 2014.!
+ Vlado Košić
biskup sisački