Rim, 17. 2. 1998. (IKA) – “U svijetu koji želi jedinstvo i mir, ali koji na žalost još uvijek poznaje napetosti i borbe, vjera mora promicati razumijevanje među narodima i pospješivati dijalog kako bi se razlike i sukobi riješili ne sredstvima razaranja već uzajamne suradnje”, istaknuo je papa Ivan Pavao II, primajući 16. veljače prvoga libijskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Huseina Fuada Mustafu Kabazija, koji mu je predao vjerodajnice nakon uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Libije, 13. ožujka 1997.
U svom govoru, koji se potpunoma temeljio na mislima o dijalogu i suradnji na svim razinama – vjerskoj, unutarnjoj i međunarodnoj – Papa je posebno zahvalio libijskom predsjedniku Gadafiju “na pozdravima i izrazima poštovanja” koje mu je uputio preko svoga veleposlanika, te je uzvratio “molitvama za njegovo osobno dobro i blagostanje svekolikoga libijskog naroda”. Sveti Otac osvrnuo se i na želju Libije, kako je istaknuo libijski veleposlanik u svom nastupnom govoru, da “pridonese miru u svijetu, na temelju uzajamnog razumijevanja među narodima, a nadasve na kraju ovoga tisućljeća, imajući u vidu poboljšanje budućnosti koja očekuje ljudski rod”. “Katolička Crkva, podsjetio je Papa, uvijek traži suradnju među narodima, uvjerena da sve ljude, kao stvorenja Božja, treba poštivati izbjegavajući diskriminacije, kako bi se zajedno živjelo i služilo svekolikom čovječanstvu. Kršćani i muslimani imaju puno toga zajedničkog, kao ljudi i kao vjernici. Dijalog među njima proizlazi iz vjernosti prema Bogu i podrazumijeva sposobnost da ga se prepozna skromnim pokoravanjem te svjedočenjem za njega riječju i djelom u svijetu koji je sve više podložan posvjetovnjačenju, a često i ateizmu”. “Poslušnost Bogu, nadodao je Sveti Otac, od nas zahtjeva poštivanje ljudske osobe i njezinih prava, koji su izričaj Božje volje i potreba ljudske naravi, ponajprije što se tiče temeljnih sloboda i posebice slobode vjeroispovijesti i savjesti”.
Papa je, na kraju, rekao kako je Libija, “s mnogostrukošću svojih sastavnica mjesto u kojemu susret i dijalog mogu sve više postajati sredstvom razumijevanja i mira”. Upravo u duhu dijaloga i suradnje, Ivan Pavao II. izrazio je svoju želju da katolička zajednica u Libiji “ne samo nastavi duhovno pomagati svojim vjernicima, već i razvijati svoje djelovanje u ljudskom i društvenom promicanju.”
Libijski veleposlanik pri Svetoj Stolici, u svom nastupnom govoru, zaželio je da se “Papa jednog dana udostoji pohoditi Libiju”, hvaleći nadasve ono što je nazvao njegovim “velikim djelom poticanja javnog mnijenja” zahvaćenog “divljim materijalizmom”.
Od 5 milijuna stanovnika Libije muslimanske vjeroispovijesti, katolici su manjina od 40 tisuća vjernika, podijeljeni na 4 crkvene pokrajine o kojima brine oko 15 svećenika. Prema posljednjim raspoloživim podacima društveno djelovanje katoličke zajednice očituje se kroz 9 bolnica, 4 doma za starce ili invalide i jednog sirotišta.