Sarajevo, 8. 2. 1998. (IKA) – Na II. saboru Hrvata Bosne i Hercegovine održanom u Sarajevu 7. veljače govor je održao i provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti:
“U ovom svome pozdravu želim poći od činjenice da politika nije stvar specijalista, nego je nešto čim se mogu i trebaju baviti svi ljudi. To pravilo vrijedi i za nas ljude iz Crkve, jer, na kraju krajeva, Crkva je, uz druge vjerske zajednice, kroz cijelo vrijeme svoga postojanja nastojala biti odvjetnikom dostojanstva i prava ljudske osobe, pa je razumljivo da to isto mora činiti i danas i to direktnije i izričitije. S druge, pak, strane sugovornici Crkve u javnom životu bit će mudri ako budu slušali glas Crkve. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt to ovako formulira: ‘Kao što država tako i stranke trebaju biti spremne čuti glas Crkve’. Ova potreba ‘slušanja Crkve’ ne dokida samostalnost politike, nego joj je od koristi da ne zaluta. To bi se moglo na pamtljiv način kazati ovako: Politika je autonomna ali ne smije biti amoralna. Evo, u tom joj treba i može pomoći Crkva. Pri tom se ne radi o nekakvome ‘političkom katolicizmu’ ili o ‘katoličkom hrvatstvu’, o čemu opširno govori Mario Strecha u nedavno izašloj knjizi “Katoličko hrvatstvo”, Zagreb, 1997. godine.
Uz ovo bih želio napomenuti još jednu važnu stvar, a ta je, da politika nije stvar pojedinaca. Politikom, uspješnom politikom, mogu se baviti samo skupine, grupe, kao što su narodi, manjine, klase, politika je naime međugrupna stvarnost. Stoga se pojedinci udružuju u udruge, udruženja, u stranke, da bi tim putem ostvarili svoje ciljeve. Tek tako udruženi uspijevaju razviti dovoljno dinamičan rad kojim onda utječu na javnost i postižu potrebite društvene promjene. One su, te oformljene i institucionalizirane grupe, pravi, rekao bih jedini, subjekti politike.
No, baviti se politikom nije dovoljno. Treba se baviti dobrom politikom, a najbolja je politika ona koja ima čovjeka kao svoj glavni i zadnji cilj, njegov položaj i njegovu sreću. Zadnji i glavni cilj najbolje politike nije država, nije ni narod, nego je čovjek, možda se čak može, u zadnjoj liniji reći, da je to život. Sjećam se naime da sam negdje pročitao kako je Friedrich Christian Oetinger (1702-1782), teolog, rekao za Boga, da je ‘neugasivi Život’ iz čega se izvodi maksima biophilie, ljubavi prema životu.
I na kraju bih želio reći svima nama, a posebice onima, koji se žele baviti politikom kao glavnim zanimanjem, da je u tom poslu, kao i u svim važnim poslovima, najvažnija motivacija, ono što čovjeka pokreće, sili, da se time bavi. Skraćeno rečeno: nama, koji se, evo, želimo, svatko na svoj način, baviti politikom potrebita je vizija, vizija onoga, što želimo postići, i to ne u magli, u snovima, nego definirana, izrečena, napisana, i onda – od većine prihvaćena. Poglavito je to potrebito ovom skupu nazvanom II. saboruHrvatskoga Narodnog Vijeća BiH. Kako vjerujem, da će se u prvom redu o tome danas govoriti, želim, da to bude uspješno i plodonosno. Svakako mi je želja, da se na prvom mjestu, među zaključcima ovoga Sabora, nađe zaključak o povratku prognanih Hrvata u BiH odnosno o ostanku i opstanku Hrvata na ovim prostorima. Slijedimo u tome, kad je to potrebno, (a kad to nije potrebno?!), putove dijaloga, putove mira velikoga bosanskog franjevca fra Anđela Zvizdovića, čiju 500. obljetnicu smrti slavimo ove godine. I on je onda, u ona strašna vremena, mogao pobjeći iz Bosne, a nije, i zato nas, Hrvata katolika danas ovdje ima, i zato danas možemo o svojoj budućnosti razmišljati. Neka to bude uspješno!”