Subotica, 29. 1. 1998. (IKA) – Fra Gothard Hajek preminuo je 26. siječnja nakon kratke i teške bolesti u subotičkoj bolnici. Umro je pošto je poljubio križić na svojoj krunici, izgovarajući riječi: “Dragi Isuse, pomozi mi”. Njegovi posmrtni ostaci pokopani su 28. siječnja na Bajskom groblju u kripti franjevačke kapele. Pogreb je na hrvatskom i mađarskom jeziku, uz provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda o. Lucija Jageca, predvodio subotički biskup mons. Ivan Penzeš. Na pogrebu je bilo tridesetak svećenika i redovnika, među kojima su bili i franjevci iz Osijeka, Iloka, Zemuna i Novog Sada, redovnice i mnoštvo vjernika. Uime franjevačkog bratstva od pokojnika se na hrvatskom jeziku oprostio subotički gvardijan fra Andrija Matić, a na mađarskom fra Maksimilijan Soti.
Poslije sprovoda misu zadušnicu predvodio je u franjevačkoj crkvi biskup Penzeš. Prigodnu propovijed na hrvatskom jeziku održao je provincijal fra Lucije, a fra Karoly Harmat na mađarskom jeziku.
O. Gothard Hajek rodio se u 24. siječnja 1940. godine u Subotici. Roditelji su mu bili Janoš i Veronika rođ. Zrinski. U franjevački red stupio je 15. kolovoza 1959. godine, jednostavne zavjete položio je 16. kolovoza 1960. a svečane, doživotne, 17. rujna 1966. godine. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 29. lipnja 1968. godine. U svome četrdesetogodišnjem redovničkom i tridesetogodišnjem svećeničkom životu obavljao je različite dužnosti. Kao mladomisnik službovao je u Osijeku, gdje je bio kapelan i vjeroučitelj. Od 1970. do 1978. godine bio je predstojnik samostana u Novom Sadu, a od 1978. do smrti vikar subotičkog samostana. U Subotici je uz stalnu službu ispovijedanja obavljao i službu suradnika Franjevačkoga svjetovnog reda za Mađare. Pet godina (1990-995) obavljao je službu dušobrižnika za bolesnike, a svaki dan je slavio misu u bolničkoj kapeli. Bio je i ispovjednik sjemeništaraca u subotičkom sjemeništu “Paulinum” kao i član Prezbiterijalnog vijeća Subotičke biskupije. “Pamtit ćemo ga kao osobu uvijek spremnu na šalu i veselje, pa i onda kad mu je bilo teško. Osobito je imao sućuti prema bolesnima, starim i nemoćnim osobama, hoteći svojom vedrinom i raspoloženjem olakšati im teret života i bolesti”, rekao je, opraštajući se od pokojnika, subotički gvardijan fra Matić. “Kao vikar našeg samostana, bio je domar, i daleko više od toga. Radio je sve, od stručnih poslova do najobičnijih kućnih”, istaknuo je gvardijan. Pokojnik se posebno isticao u revnom vršenju liturgijskog slavlja i pripravi za euharistiju, u naviještanju Božje riječi te ispovijedanju. Imao je istaknuti osjećaj za zajednički život u samostanu i zajedničku molitvu božanskog časoslova. Premda su mu glasnice bile bolesne, i premda je teško govorio, nije uzmicao od svojih dužnosti pred zajedničkim moljenjem časoslova, ni pred propovjedničkom službom.