Rim-Beč, 27. 12. 1997. (IKA) – Od 29. prosinca 1997. do 2. siječnja 1998. u Beču će se okupiti oko 100.000 mladih na 20. susretu koji, u povodu završetka jedne i početka nove godine, priprema zajednica iz Taizea. Prihvaća ih 300 župa, brojne obitelji i ostala raspoloživa ustrojstva toga grada, sjedišta nadbiskupije. 30.000 mladih dolazi iz Poljske, 10.000 iz Italije, preko tisuću katolika i pravoslavnih iz Rusije. U Beč organizirano polaze i mladi iz svih (nad)biskupija Crkve u Hrvata.
U svom razgovoru za Radio Vatikan brat Roger je istaknuo: “U Taizeu sve se više čudimo, videći da mladi nastavljaju dolaziti u sve većem broju, ne samo na godišnje susrete već i na susrete koje pripremamo svaki tjedan u našoj zajednici. Dirnuti smo i ozračjem povjerenja koje se stvorilo i koje pospješuje slušanje, no istodobno zahtijeva jasno razlikovanje onoga koji sluša. Često se tamo susreću osobe koje su izrazito pozorne u slušanju mladih.
Iznenađuje i naslov ovogodišnjeg susreta – ‘Nenadana radost’ – kojeg smo ‘izvadili’ iz jednog pisma. Kako govoriti o radosti danas i gdje je naći? U ovom jedinstvenom obliku zajedništva kao što je Crkva, u kojoj je moguće naći pouzdanje pomirenja i oproštenja. Oproštenje je izvor radosti i slobode. U kušnjama, u izrazito teškim prilikama, kršćani mogu naći radost koju se smatralo nenadanom, neočekivanom.”
Izuzetno je velik broj mladih koji dolazi na susrete koje zajednica iz Taizea svake godine priprema u nekom europskom gradu, no mali je broj onih koji pohađaju crkvu, pa si brat Roger postavlja pitanje: “Već 30 godina se pitamo što se može uraditi kako bi se mladi vratili Crkvi, kako bi znali da ih se očekuje, da će ih se prihvatiti i shvatiti? Baš zbog toga smo si rekli: ‘Hajdemo susresti te mlade izvan Taizea, u župama, i pripravimo zajedno s njima ostale susrete. Još od rujna neka naša braća nalaze se u Beču, kako bi pripremili ovogodišnji susret za kraj godine. Mlade će posljednjeg dana godine ujutro prihvatiti župe, a poslijepodne i navečer naći će se zajedno u velikim dvoranama, gdje će moći razmišljati i pitati se. Gubljenje vjerskih vrijednosti potiče nas da prihvaćamo te mlade, da budemo sa svima, s onima koji traže vrednote. Ne želimo da se zatvore u neku određenu zajednicu s uskim viđenjima. Mi slijedimo viđenje Crkve. Shvaćamo da si mladi postavljaju životna pitanja, nadasve na koji način osmisliti vlastiti život. Ne treba dopustiti da se obeshrabre pred budućnošću koja se nekima čini izrazito teškom. Mi ih želimo okupiti, no nikako vezati uz Taize. Razmišljajući o Djevici Mariji koja je svijetu podarila svoga Sina, mi bismo svijetu željeli dati sve mlade koji dolaze u Taize. Pred 11 godina, prigodom pohoda Taizeu, Papa se obratio mladima izvanrednim riječima: ‘Ne zaustavljajte se u Taizeu, nastavite hod.’ Nastaviti hod znači susresti kršćane svih dobi tamo gdje mole. I upravo u zajedničkoj molitvi, u liturgiji možemo naći unutarnju radost, radost koja se doista prelijeva. Ovdje u Taizeu molimo na različitim jezicima, jer mladi dolaze iz gotovo cijeloga svijeta, iz Azije, Afrike i Europe. Zajednička nam molitva omogućava izraziti ono što izlazi iz dubine srca. Potom, postoji i tiha molitva, koja ne treba mnogo riječi a njihov mali broj koji izlazi iz našeg bića omogućava nam Bogu prikazati naše probleme, naše prošnje; omogućava nam i nalaženje povjerenja, vedrine i radosti, neočekivane radost u životu ljudskog bića. Uvjereni smo da tu radost mladi mogu naći u Taizeu, ponajprije u zajedničkoj molitvi, pjevanju, u tihom slušanju”, završio je brat Roger.
Zajednica iz Taizea danas broji oko 150 braće, evangelika i katolika, od kojih neki žive i izvan Europe – u Americi i Aziji.
Na blagdan sv. Bernarda, 20. kolovoza 1940, švicarski evangelik, 20-godišnji Roger Schutz-Lasalle, došao je u Taize, francusko mjesto u Burgundiji, na pola puta između Clunyja i Citeauxa, dva slavna središta srednjovjekovnoga monaštva. U Taizeu se brat Roger odrekao prezimena, kao i sva buduća braća, te utemeljio – u jeku svjetskog rata – monašku zajednicu različitih kršćanskih zajednica, kojoj je i danas priorom. Zajednica je postala mjesto prihvaćanja i susreta, zajedničke molitve i traganja za pomirenjem, kako među kršćanima tako i u svekolikom čovječanstvu. Brojni mladi dolaze u tu zajednicu, tražeći odgovore na svoja temeljna životna pitanja. U Taizeu već 32 godine živi i 30-ak redovnica sv. Andrije, a tri godine nekoliko uršulinki iz Varšave.