Zagreb, 25. 12. 1997. (IKA) – Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić predvodio je misu polnoćku u zagrebačkoj prvostolnici, u zajedništvu s vojnim biskupom Jurajom Jezerincem i dvadesetak svećenika.
“Ovo je trenutak kad zapravo ne bi trebalo mnogo govoriti. Ovo je slavlje koje treba proživljavati”, započeo je svoju propovijed nadbiskup Bozanić. “Negdje u dubini srca poistovjećujemo se s božićnim Djetetom. Kao da se na tajnoviti način noćas vraćamo u djetinjstvo, u sigurnost zaštićenu ljubavlju oca i majke”, rekao je nadbiskup, nastavivši svoje razmišljanje riječima: “Znamo da je svijet, a i život tvrd i težak, jer postoji velika suprotnost između božićnog osjećaja i stvarnosti. Željeli bismo da bi svijet bio kao ljubav majke prema djetetu. Željeli bismo da nas Bog drži u naručju kao što majka drži dijete”. “Jesu li takve želje samo božićni san?”, zapitao se zagrebački nadbiskup istaknuvši da “život u stvari nije idila božićnog blagdana, a ni mi nismo više djeca. I oni, koji to jesu danas, jednog će dana prestati to biti, jer u životu treba rasti. Rasti i postati odrastao, znači prihvatiti vlastitu osamljenost, prihvatiti da svijet nije onako lijep, da život nije onako lagan kako bismo željeli da bude i da naši snovi nisu svakidašnja stvarnost”. “Božićna nježnost i blizina nije nestvarni san”, rekao je nadbiskup Bozanić, zaključivši da “ona predstavlja temeljnu istinu o čovjeku koga sam Bog pohađa” i koja nas vodi “istinskoj sigurnosti koju traži čovjekovo srce” te, tu blizinu i sigurnost, “neposredno spoznaje čovjekova duša i zato dolazi k Božiću”.
U misi su pjevane tradicionalne hrvatske božićne pjesme i na kraju hrvatska himna “Lijepa naša domovino”. Svečanoj polnoćki bio je nazočan i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman s članovima obitelji te brojni visoki državni dužnosnici. Po završetku misnoga slavlja nadbiskup Bozanić ih je pozdravio i čestitao im Božić.