Rim, 22. 12. 1997. (IKA) – Božićna predaja poziva sve obitelji da se okupe kako bi zajednički proslavile blagdan dolaska Bogočovjeka na zemlju. No, hoće li – i u kolikoj mjeri – to biti omogućeno milijunima ljudi, među kojima je i više stotina tisuća Hrvata, koji su morali napustiti svoju zemlju, drage im osobe, sve što ih je vezalo s prošlošću i ukazivalo na bolju budućnost? Broj izbjeglica u svijetu se, naime, svakog dana povećava. Ujedinjeni su narodi, u tijeku 1997, pomogli u više od 22 milijuna 700 tisuća slučajeva, u svim dijelovima svijeta.
Danas na svijetu ima oko 13 milijuna 200 tisuća izbjeglica koji su izbjegli u druge zemlje; više od 4 milijuna 800 tisuća prognani su u svojoj zemlji; nešto više od 3 milijuna 300 tisuća uspjelo se vratiti na svoja ognjišta. Gotovo milijun 370 tisuća žrtve su ratnih sukoba na našim područjima, u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sve te podatke iznijelo je Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNCHR) u svom izvješću od 1. siječnja 1997, koji je ovih dana u Rimu predstavljen javnosti. “Stanje izbjeglica u svijetu” naslov je tog izvješća koje predstavlja “mapu prisilnog izgnanstva koje se trajno širi i razvija, a i same zemlje skrivaju točni broj beskućnika, ili pak sukobi u tijeku ne omogućuju točni popis sviju u izbjegličkim logorima.” Stoga se procjenjuje da na svijetu ima između 25 i 30 milijuna beskućnika. U Europi popisano ih je tek oko milijun, no UN procjenjuje da ih ima oko 5 milijuna, većim dijelom na području nekadašnje Jugoslavije i Kavkaza. Ostalih 16 milijuna žive posvuda u Africi, 6-7 milijuna u Aziji, 3 milijuna u Amerikama, od kojih 900 tisuća u Kolumbiji.
“Od čega bježe ti ljudi?”, pitali su novinari Radio Vatikana dr. Antonellu Gesulpo, glasnogovornicu Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice: “Prilike su vrlo složene i međusobno se razlikuju”, ističe dr. Gesulpo i nastavlja: “Trenutno bilježimo oko 35 građanskih ratova ili međuetničkih sukoba na cijelome svijetu. No, postoje i ostali uzroci, jer neka područja postaju nepogodna za stanovanje, kao npr. u srednjoj Aziji, na jezeru Aral i drugdje. Tu je pučanstvo prisiljeno napustiti ta područja jer se zemlja ne može obrađivati a zrak se više ne može udisati. To je nova i jako teška pojava. No, velike su sile umorne, te ne pokazuju zanimanje za međunarodno rješenje tih problema. Samo humanitarna pomoć međunarodne zajednice ne može riješiti taj problem. Nemamo magični štap kako bismo zajamčili mir u zemljama i promicali razvoj. Rješenja bi, ponajprije, morala biti politička. Potreban je veliki napor na međunarodnoj razini kako bi se iskorijenilo siromaštvo. Jednako je tako važno poštivanje ljudskih prava. No, treba sačuvati i pravo na azil jer je sve češći slučaj da brojne države odbijaju prihvatiti progonjene ljude. Azil je dragocjeno sredstvo ljudske slobode a priznat je međunarodnom deklaracijom o ljudskim pravima. Stoga ga moramo sačuvati kao jamstvo sigurnosti za sve.”