rogramom Vlade Republike Hrvatske za uspostavu pomirenja – Izbjegavanje jasnog imenovanja onih koji nedvojbeno snose odgovornost za upletenost u sukob… naime, Srbije i Crne Gore, baca sjenu na govor o pomirenju – Često je teže spoznati svoju krivnju nego drugome oprostiti
Split, 5. 12. 1997. (IKA) – “Franjevački institut za kulturu mira iz Splita i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka vjeruju da je pomirenje uvjet trajnoga samoodrživog mira i zajedničke sigurnosti, te rade, a radili su i u tijeku rata, na pripremama procesa praštanja i pomirenja.” Tako započinje Osvrt Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita i Centra za mir i nenasilje i ljudska prava iz Osijeka na neke pothvate međunarodne zajednice u svezi s pomirenjem Hrvata i Srba i Programom Vlade Republike Hrvatske za uspostavu pomirenja. Osvrt su potpisali uime Instituta njegov predsjednik fra Bože Vuleta te uime osječkog Centra predsjednica Katarina Kruhonja. Taj osvrt, kako se ističe na njegovu početku, želi potaknuti snažniji dijalog koji će voditi boljem razumijevanju samog pojma i procesa pomirenja te iskazati određene nedoumice glede pojedinih pothvata pomirenja. U prvom dijelu osvrta predstavnici dviju ustanova, vjerske i laičke, uočavaju da proces pomirenja mora teći izvan ideoloških okvira, političke prisile i strategije političkog pragmatizma. Upozorava se da se pomirenje neće dogoditi ukoliko bude nametnuto u sklopu državnih ili međunarodnih političkih pothvata, jer će tako uvijek biti potreban posrednik u očuvanju nametnutog mira. Također se ističe da Program hrvatske Vlade za ubrzani povratak i obnovu povjerenja sadrži uglavnom sve važne čimbenike koje bi trebala imati “uspostava vladavine pretočena u život”. Međutim, program povratka neće biti uspješan ukoliko se prvo ne stvori temeljni preduvjet za povratak, a to je ubrzana obnova. Neophodna pomoć međunarodne zajednice u izgradnji stambenih zgrada i infrastrukture vrlo je skromna te ni izdaleka ne prati njezino političko zauzimanje na tim prostorima. “U takvim okolnostima poziv na pomirenje može zvučati licemjerno i uvredljivo. Zalažemo se za ozbiljan, planski, organizirani i od međunarodne zajednice podržan rad za ostvarenje navedenih preduvjeta u izgradnji samoodrživog mira i pomirenja”, kaže se u osvrtu. Pozornost se potom skreće na neke druge preduvjete samog pomirenja kao općega, dugoročnog i dalekog cilja. Kao temeljni preduvjet pomirenja ističe se oproštenje koji nužno uključuje dvije strane, naime, žrtvu i počinitelja zla. “Da bi počinitelj zla vratio svoje ljudsko dostojanstvo koje je narušio počinjenim zlom potrebno mu je pomoći da spozna zlo, zamoli za oproštenje i učini korak ka pomirenju”, ističe se u osvrtu. Nepravedno je teret pomirenja prepustiti prvotno, a često i isključivo ljudima koji nakon višegodišnjega progonstva ili izbjeglištva ne nailaze na znakove za pomirenje već ponekad na otpor kojim se želi zadržati stanje nepomirenosti. “Izbjegavanje jasnog imenovanja onih koji nedvojbeno snose odgovornost za upletenost u sukob… naime, Srbije i Crne Gore, baca sjenu na govor o pomirenju”, dodaje se u osvrtu. Govor, naime, koji izbjegava pitanja naravi i uzrok zla, krivnji i potrebi preuzimanja odgovornosti te potrebi za namirenjem štete čini upitnim stvaranje ozračja za samo pomirenje kao krajnji cilj. U nastavku se navode primjeri Kolumbije i Južnoafričke Republike u kojima se nakon ratnih sukoba različitim programima nastojalo uvažiti dostojanstvo žrtve i oslobađajuća snaga istine. Ti se programi u Kolumbiji sastoje od prikupljanja imena žrtva i svjedočanstva o načinu njihova ubojstva dok se u Južnoafričkoj Republici počiniteljima zla omogućuje oproštenje ukoliko pred obiteljima žrtava i pred javnošću iznesu istinu o događajima u kojima su sudjelovali. Jedan je od ključnih i najmoćnijih spona u postupku pomirenja spoznaja krivnje i/ ili odgovornosti. Njih može priznati samo onaj tko ih je spoznao i oni ne dolaze spontano ni pod prisilom. “Često je teže spoznati svoju krivnju nego drugome oprostiti”, ističe se u osvrtu. Jedan od bitnih čimbenika je i vrijeme potrebno za spomenute procese pomirenja i praštanja, traženja i iskazivanja istine, spoznaje i samospoznaje krivnje i/ili odgovornosti, praštanja i kajanja. “Pomirenje je naime proces u kojem se treba dogoditi preobrazba povrijeđenog odnosa između žrtve kojoj je počinjena nepravda i nasilje i počinitelja”, kaže se pri kraju osvrta. “Svi smo pozvani da strpljivo, ustrajno, s pouzdanjem i samozatajno stvaramo nužne preduvjete za pomirenje. Kada će se ono dogoditi, ne ovisi samo niti prvenstveno o nama. Jer pomirenje se ne može iznuditi, ono mora biti izraz osobnog stava, odabira i odluke, ali i rezultata hoda ljudi u zajedničkoj im sudbini borbe za život dostojan čovjeka”, ističe se na kraju osvrta.