Rim, 2. 12. 1997. (IKA) – Sinodski oci, okupljeni na Posebnoj biskupskoj sinodi za Amerike u Rimu, i nadalje u manjim skupinama raspravljaju o pitanjima koja su proizišla iz govora u auli. U ponedjeljak, 1. prosinca, posebno su raspravljali o temeljnoj i nezamjenjivoj ulozi svećenika u evangelizaciji Južne Amerike, a imajući u vidu sadašnje izazove s kojima se suočava Crkva tog kontinenta. O tim je problemima govorio mons. Dario Castrillon Hoyos, jedan od tri predsjednika-izaslanika sinode te proprefekt Kongregacije za kler. “Svećenik mora biti svet i sinoda nam mora pomoći doći do te svećeničke svetosti jer, ako svećenik u svojem osobnom životu nije sjedinjen s osobom Isusa Krista samo njegovo poslanje neće biti plodonosno i neće uspjeti Kristu dovesti druge. Svećenik promiče obraćenje jer u zajednici živi ‘in persona Christi capitis’, tj. kao osoba Krista Glave. On je vođa koji dovodi Ocu, onaj koji ljudima otkriva puteve Kraljevstva te ih ‘obraća’ – ako su pogrešno usmjereni – na Božje putove.”
Mons. Castrillon Hoyos naznačio je i dvije posebne točke obraćenja. Prva točka jest ekumenizam. Za svećenike i vjernike Južne Amerike, ekumenizam je teški put jer se ponekad doživljava kao opasnost za jedinstvo cijelog kontinenta. Upravo stoga danas je potrebno poraditi na obraćenju srdaca i otvoriti se ekumenskim nastojanjima, ljubeći braću ostalih vjeroispovijesti, pa čak i onda kada oni nisu otvoreni prema nama.
Druga točka odnosi se na snagu naviještanja onoga što je Bog očitovao u Kristu. U novoj evangelizaciji ta je snaga potrebna nadasve za naviještanje istina o ljudskom životu i obitelji. S tim u vezi, potrebno se je vratiti na istinske izvore života, te spolnosti vratiti njezinu božansku namisao i smisao. Obraćenje je u tom smislu teško, posebice zbog današnje kulture koja je očito erotizirana. Ta kultura pred svećenika u Južnoj Americi stavlja niz izazova.
Na kraju, mons. Castrillon Hoyos ističe vrijednosti zajedništva i solidarnosti. Svećenik, sjedinjen s Presvetim Trojstvom, koje je izvor svekolikog zajedništva, trajno se mora pozivati na jedinstvo s Bogom. Iz zajedništva s Bogom očito je zajedništvo s ljudima koji su naša braća i djeca Božja. Iz tog se zajedništva s Kristom rađa solidarnost. Sam je Krist uzor solidarnosti s ljudima jer je za nas postao grijehom, te prihvatio muku i smrt za nas i naše grijehe. Kao što je Krist bio solidaran s našom poviješću, tako i svećenici ponajprije moraju biti solidarni između sebe. Posebno se to odnosi na solidarnost u duhovnim i pastoralnim poteškoćama, ali isto tako i materijalnim.
Osim svih važnih pitanja o kojima raspravljaju sinodski oci, trajno je prisutna nesigurnost glede sudbine otetog biskupa Jose de Jesus Quintera Diaza. Tako su kolumbijski biskupi, njih 11-orica koji sudjeluju na sinodi, u svom priopćenju izrazili duboku zabrinutost zbog njegove otmice. Istodobno su zatražili da ga tzv. Vojska nacionalnog oslobođenja “odmah i bezuvjetno pusti na slobodu”. Biskupi zahtijevaju i poštivanje pastoralnog djelovanja i nezavisnosti svih crkvenih službenika. U dokumentu, nakon zahvale Svetom Ocu i ostalim sinodskim ocima zbog iskazane solidarnosti, kolumbijski biskupi odrješito odbijaju “klevetničko i iskrivljeno” priopćenje gerilaca koje mons. Quintera Diaza prikazuje kao neprijatelja pravde i mira u zemlji. “Odbacujemo i to, kao i sve ostale oblike nasilja posebice kada su usmjereni protiv pastira Crkve koji se razborito i samoprijegorno zauzimao za dobro svojega naroda.” Biskupi istodobno ističu da “niti oružani prevrat niti ostale nasilne ili političke snage ne mogu sami sebe imenovati sucima o načinu propovijedanja evanđelja.” Na kraju priopćenja kolumbijski biskupi još jednom izražavaju žaljenje zbog krvavog sukoba koji već desetljećima razdire njihovu zemlju. Od svih strana zahtijevaju da pokušaju naći izlaz drugim putem, a ne putem oružja i nasilja. Samo će se mirnim putem moći nadići teške nepravde te zakoračiti na put pomirenja.