Istina je prava novost.

ŠTO PAPA MISLI O KINEMATOGRAFIJI? Kinematografija je izrazito važna u rastu istinskog humanizma, rekao je Ivan Pavao II.

Rim, 2. 12. 1997. (IKA) - Kinematografija, sa svojom sposobnošću vršenja utjecaja na "ponašanje čitavih naraštaja" zahtijeva "visoki osjećaj odgovornosti". To isto vrijedi za cjelokupno "osjetljivo područje" javnih glasila koja mogu dobro poslužiti kao

Rim, 2. 12. 1997. (IKA) – Kinematografija, sa svojom sposobnošću vršenja utjecaja na “ponašanje čitavih naraštaja” zahtijeva “visoki osjećaj odgovornosti”. To isto vrijedi za cjelokupno “osjetljivo područje” javnih glasila koja mogu dobro poslužiti kao “pedagoško sredstvo”. To je u ponedjeljak, 1. prosinca, istaknuo papa Ivan Pavao II. primajući više od stotinu sudionika koji su se okupili na međunarodnom skupu “Kinematografija, prenositelj duhovnosti i kulture” u Rimu. Zasjedanje su priredili Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćivanja, u suradnji s časopisom “Kinematograf” talijanske Ustanove za predstave, a u sklopu prvog festivala duhovne kinematografije “Treće tisućljeće”.
Publika film smatra “prigodom za zabavu”, rekao je Sveti Otac, no “kinematografija ipak ima moć promicanja osobnog rasta, ako čovjeka dovodi do estetskoga i duhovnog uzdizanja”. To je razlog zbog kojeg Crkva shvaća važnost tih sredstava “koja su korisna za upoznavanje i vrednovanje ljudskih i vjerskih vrijednosti, te podupiru sazrijevanje osobe.” “Istinski napredak tog suvremenog oblika priopćivanja, dodao je Papa, mjeri se sposobnošću koju ima u prenošenju i predlaganju životnih uzora.”
Posjetitelji kinematografskih predstava, shvaćaju snagu koja iz filmova izlazi jer je u stanju usmjeravati ne samo razmišljanja već i ponašanje čitavih naraštaja. Stoga je važno da predstavlja pozitivne vrijednosti, te da bude pun poštovanja prema dostojanstvu ljudske osobe.
Uz filmove koji imaju “izraženije zabavno obilježje”, Ivan Pavao II. podsjetio je na postojanje “kinematografskog smjera čiji se uspjeh možda ne ističe toliko u javnosti”, no u kojem se “odražava rad istinskih stručnjaka koji su svojim djelima pridonijeli obogaćenju kulturalne i umjetničke baštine čovječanstva.”
Sveti Otac na kraju je potvrdio potrebu da se “gledateljima, nadasve najmlađima, pomogne u oblikovanju sposobnosti kritičkog iščitavanja predloženih poruka kako bi kinematografija bila na korist sveukupnom i skladnom rastu osoba.” Priželjkujući da se “pitanja vezana uz vjeru uvijek obrađuju s mjerodavnošću i dužnim poštovanjem”, Papa je priznao da je i u “filmovima koji se izričito ne bave vjerskim pitanjima moguće naći istinske ljudske vrijednosti.” Na taj način, kinematografija može zadobiti “i pedagošku zadaću, pomažući čovjeku u upoznavanju sa sveopćim vrijednostima različitih kultura”, koje na te razlike imaju pravo.
Pri tome je posebno važna uloga redatelja koji bi se trebao “osim umjetnošću, znati izražavati i odgovornošću i razumom” kako bi mogao “pružiti svoj posebni prinos velikom dijalogu koji postoji među osobama, narodima i civilizacijama. Na taj način on postaje, u neku ruku a poput ostalih kulturalnih djelatnika, pedagog ne samo za svoje suvremenike već i za buduće naraštaje.”
Kardinal Paul Poupard, predstojnik Papinskog vijeća za kulturu za Radio Vatikan je izjavio kako sam naslov skupa – “Kinematografija, prenositelj duhovnosti i kulture” može, “u prvi mah, izgledati izazovnim, ako u obzir uzmemo filmove kakvi se snimaju danas. No, u Rimu se, od 28. studenoga do 10. prosinca prikazuje dvadesetak filmova s duhovnim sadržajem. Naš susret ima jednostavni cilj. Želimo, naime, pokazati, a ne toliko dokazati, da na pragu trećeg tisućljeća i u kinematografiji čovjek otkriva izrazitu stvaralačku moć i maštu. Njima je u stanju, uz pomoć tehničkih sredstava, izraziti milijunima i milijunima muškaraca i žena cijelog svijeta ljepotu života.
Pri tome mislim na kinematografiju u njezinim različitim dimenzijama – poput duhovne, uljudbene, estetske, pa i u onima koje su povezane s jezikom, komunikacijom, etikom te problemima proizvodnje i širenja. Osim toga, filmovi često odražavaju viđenje života koji izgleda idealnim, tj. lijepim, dobrim, prepunim ljubavi koja je uvijek uzvraćena. Taj je život, kako ga prikazuju filmovi, prepun radosti i sreće. Isto tako ima i filmova koji govore o patnji, prijateljstvu, vjernosti, solidarnosti. Riječ je, dakle, o slici koja odražava sve pozitivne vrijednosti kao i povijesne likove, poput Isusa, Djevice, svetaca i svih onih junaka koji su obogatili duhovnu baštinu čovječanstva.”