Beč, 16. 10. 1997. (IKA) – “Problemi vezani uz celibat stari su koliko i celibat sam”, istaknuo je dekan Teološkog fakulteta u Grazu prof. dr. Maximilian Liebmann u radijskoj emisiji “Iz dana u dan”. Kako bi predočio “metež koji je nastao uvođenjem obvezatnosti celibata u Crkvi na Zapadu”, prof. Liebmann podsjetio je na događaj u Passau iz 11. stoljeća, kad su rasrđeni svećenici na smrt pretukli biskupa Altmanna, koji im je priopćio da se ubuduće moraju pridržavati celibata. Govoreći o razlozima uvođenja celibata, profesor je istaknuo kako su vrlo važni bili i razlozi materijalne naravi: trebalo je spriječiti da se “na temelju prava nasljedstva osipaju crkvena dobra”. No, bezbračnost se ne smije svesti samo na to, ističe Liebmann. Život u celibatu, ako ga se svjesno prigrli, uistinu može čovjeka učiniti sretnim. Ali nisu svi pozvani na celibat, istaknuo je profesor koji je i sam oženjen i otac je troje djece.
U počecima kršćanstva apostoli i drugi crkveni predstojnici mogli su biti, a često su i bili, oženjeni ljudi. Ipak, svijest o vrijednosti i potrebi beženstva klerika sve se više probijala, te je već na pokrajinskom crkvenom saboru u Elviri 316. godine zaključeno da se biskupi, svećenici i đakoni trebaju uzdržavati od spolnog općenja. Doduše, oni su i dalje smjeli živjeti sa svojim ženama, ali samo “kao brat i sestra”. I dok je u Crkvi na Zapadu sve više jačala svijest o potrebi celibata za svećenike, dotle se na Istoku išlo drugim putem. Oženjeni muškarac u Crkvi na Istoku smije postati svećenikom, no sklapanje ženidbe nakon svećeničkog ređenja nije dozvoljeno. Od 7. stoljeća i biskupi se na Istoku biraju iz redova neoženjenih, što svjedoči o tome kako i tradicija Crkve na Istoku potvrđuje uzvišenost svećeničkog celibata.