Beč, 14. 10. 1997. (IKA) – Još se nisu stišala novinska izvješća povodom nedavnog nastupa i izjave bečkog nadbiskupa dr. Christopha Schoenborna, u “katoličkim novinama” (Kleine Zeitung) glede mogućnosti ređenja žena za svećenike. Toj su se izjavi nadbiskupu Schoenebornu – i u hrvatskim glasilima – pripisivala različita tumačenja. No, iz tog je članka očito da se bečki nadbiskup izjasnio protiv stava prema kojem bi se “papin ‘ne’ ređenju žena jednostavno trebao dokinuti kao ‘nadiđen'”. Nerijetko se događa da se i u samoj Crkvi “crni petar” želi podvaliti drugome, a gdje je to moguće on se “prebacuje u Rim, papi”, smatra nadbiskup Schoenborn. Pri tom se svakako želi pokazati kako suvremeni austrijski čovjek “već zna kako bi trebalo ići” i gdje je napredak. Tako se i Papi rado pripisuje kako je napravio izuzetno puno te da je ozbiljan čovjek, no da je u nekim točkama vrlo “konzervativan” – ili stoga što je star, ili pak jer je iz Poljske te navodno nikako ne može shvatiti zapadnjačku emancipaciju. Izrijekom bečki nadbiskup ističe: “Kad bismo bili tako kritični, tako moderni, tako prosvijetljeni kao što se prikazujemo, ipak bismo povremeno trebali posumnjati i u to. Trebalo bi nas uznemiriti kopkajuće pitanje: A što ako su Rim, ako je Papa svojim ‘ne’ ređenju žena ipak u pravu, a mi možda griješimo?” Nadbiskup Schoenborn poziva stoga na promišljanje ne bi li neugodno Papino “ne”, “kojem se duh vremena toliko opire”, doista moglo značiti “pitanje našeg vremena”. Možda Papa nije “obazriv” i “ima reći nešto što naše doba ne čuje rado, no što bi nužno trebalo čuti – kao na primjer da jednako dostojanstvo između muškarca i žene ne znači prosto izjednačavanje, da postoji doduše poziv sviju na svetost, no isto tako i mnogostrukost različitih načina za muškarca i ženu”. U svom članku bečki nadbiskup podsjeća na sv. Tereziju iz Lisieuxa koja je, kao što se može vidjeti iz njezinog životopisa, imala duboku čežnju postati svećenikom. Potom je odlučila povesti se za “poniznošću” sv. Franje Asiškog i jasno se odreći svećeništva. “Papino ‘ne’ ređenju žena nije ‘ne’ dijalogu o tom pitanju, već izazov da se otvori dijalog – i u pitanjima koje postavlja papa našeg doba”. Tko je dovoljno samokritičan neće jednostavno odbaciti papine argumente kao “nadiđene”, već će im “poći ususret s otvorenošću na učenje”. To bi – smatra bečki nadbiskup – moglo dovesti do iznenađujućih “aha-doživljaja”.