Draga braćo i sestre u Kristu,

Godina vjere koja je iza nas obogatila nas je mnogim novim duhovnim poticajima. Potaknuti da razmišljamo o tome što za nas osobno znači vjera, u svakodnevici, promišljali smo i o tome kako rasplamsati svjetlo Riječi istine koju nam je ostavio Gospodin, produbljivali načine prepoznavanja živoga Isusa u vlastitim životima. Nanovo smo učili prepoznati Gospodina Isusa u molitvi, pobožnosti, redovitom pohađanju sv. Mise i u ostalim sakramentima kao vidljivim znakovima Njegove prisutnosti među nama. Učinili smo snažnije i jače korake na putu osobnog obraćenja, srčanije i hrabrije poželjeli slijediti primjer Isusa Krista da bismo mogli odgovoriti na poslanje koje nam povjerava u svijetu u kojem živimo.

Crkva Božja, mi biskupi, svećenici i svi ostali vjernici, u duhu motuproprija pape Benedikta XVI. Intima Ecclesiae Natura o službi djelatne ljubavi, promišljamo o pravu i dužnostima da djelima svjedočimo vjeru živu, cjelovitu, o tome kako nas djela ljubavi preobražavaju i suobličavaju Isusu, te na taj način rastemo i sazrijevamo, postajemo novi ljudi: puni vjere, puni ufanja, puni ljubavi prema Bogu i bližnjima, onima koji su nam blizu i onima koji su nam daleko. Želeći pokazati svoju vjernost Kristu i Crkvi, shvaćamo da je karitativno djelovanje velik znak vjerovanja Evanđelju. Shvaćamo da je došao čas kada nova evangelizacija, u čijem se srcu nalazi evanđelje Ljubavi, postaje obveza svakog člana naroda Božjeg. Posvješćujemo si da na tom putu povlašteno mjesto imaju konkretna djela ljubavi, darivanje, služenje …

Naša Crkva bogatija je za još jedno izvanredno svjedočanstvo vjere, hrabro svjedočanstvo vjernosti Bogu, Crkvi i narodu – svećenika Miroslava Bulešića. On, koji je svojim primjerom pokazao što znači biti vjeran, biti ustrajan, biti otvoren Bogu i potrebitima, danas, na Nedjelju Caritasa, zacijelo bi nam se obratio istim onim riječima koje nalazimo u njegovu pismu svećeniku Ivanu Paviću:
“… mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.”

Nadahnuti spomenutim poticajima, pozvani smo i u ovoj pastoralnoj godini, obogaćeni spoznajama koje otkrivamo u osobnom susretu s Isusom, razmišljati o svojem udjelu u novoj evangelizaciji. Što znači biti sudionik nove evangelizacije, svjedok žive vjere – ljubavlju djelatne – u današnjem svijetu kada su toliki osiromašeni, bez krova nad glavom, bez ogrjeva, kada se toliki očevi i majke brinu što će sutra staviti na stol, kada toliki trpe zbog izgubljena radnog mjesta, zbog bolesti, zbog uvreda, zlih jezika, ratova? Kako se u ovom trenutku odhrvati strahu i nemoći pred moćnicima ovoga svijeta, koji često gaze sve što je dobro, toplo i plemenito među ljudima, pružajući svoje pohlepne ruke prema novcu, profitu, zaradi, slavi i moći, koji su od ovoga svijeta?

Evo što znači boriti se protiv nepravda ovoga svijeta: ponajprije, jačati se u Duhu Ljubavi i Istine. Srž naše vjere je, iznad svega, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ljubav o kojoj govorimo nije samo riječ ili osjećaj, ona se mora ostvarivati djelom. To znači otvoriti oči i srce, ispružiti ruke i u svakomu (muškarcu, ženi, djetetu, starcu, siromahu) prepoznati Isusa. To znači pomoći, bodriti, pratiti, podržavati, pa i bratski ukazati na propuste. To znači otvoriti se rastu i sazrijevanju koji nam se daju po susretu s drugima. To znači i prihvatiti teškoće i žrtve koje nas nalaze na tom putu. Dosljedno živjeti krsni poziv po kojem smo postali članovi Crkve – to je svjedočanstvo vjere! Nadalje, to znači hrabro izaći iz sigurnosti na koje smo naučili, koje nas katkada zarobljavaju, i dragovoljno se odreći nečega za druge, dajući im ono što im je potrebno, a ne ono za što mi mislimo da im je potrebno. To znači usuditi se gledati novim očima. To znači posvijestiti si da ne može postojati kršćanska zajednica bez diakonije, ili službe djelatne ljubavi, caritasa, kao ploda slavljenja Euharistije. Vjerovati da je Bog ljubav znači prihvatiti ljubav koju Bog ima za mene i pretočiti je u vlastito iskustvo kojim se oblikuje život, a to nužno znači i podijeliti je sa svima.

Ove Nedjelje Caritasa Crkva u Hrvata sve vaše milodare skupljene na nedjeljnim euharistijskim slavljima namjenjuje potrebnima među nama. Svi smo pozvani još snažnije svoje molitve i novčane priloge darivati Caritasu – župnom, biskupijskom i nacionalnom. Gospodin neka vas u tom nastojanju nadahnjuje primjerom naših blaženika – bl. Alojzija Stepinca i bl. Miroslava Bulešića – da vam srca budu hrabra, jaka, u vjeri postojana i otvorena za sve one koji trebaju vašu molitvu i pomoć!

Mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski
predsjednik Hrvatskog Caritasa

U Varaždinu, 4. listopada 2013., na blagdan sv. Franje Asiškoga