Split, 26. 4. 1997. (IKA) – “Biskupi su zajedno izrekli svoj stav u svome pozivu na izbore. Neki su i prije toga iznijeli općepoznati stav. Što se tiče navijanja, nema govora o tome. Željeli smo još jednom podržati razvoj demokracije, slobodno i odgovorno političko djelovanje. U proglasu se može, ako naočale nisu slabe, pročitati da potičemo vjernike da kao građani ove države vrednuju prikladnost kandidata, da koriste pravo i dužnost i da iziđu na izbore, ali da odgovorno i svjesno biraju politički program koji im se čini najboljim”, rekao je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa u svom intervjuu za “Nedjeljnu Dalmaciju” od 25. travnja, odgovarajući na pitanje koliko Crkva može utjecati na ishod izbora. “Druga je, međutim, stvar ako se pojedinci ili stranke, odnosno njihovi programi, drže izrazito laicističkima i prema tome suprotnima kršćanskim pogledima na život, čovjeka, obitelj, itd. Tada će se možda osjetiti pogođenima stavom Crkve”, ističe nadbiskup. O optužbama na račun Katoličke Crkve u Hrvatskoj od strane nekih kritičara da je previše bliska vlasti te da dovoljno ne kritizira negativne pojave u društvu, zadarski nadbiskup kaže: “Crkva svojim etičko-moralnim stavom nikada ne može odobriti zlo. Nepravedno bogaćenje je zlo. Grabež je zlo, nepravda u pretvorbi je zlo. Profit po cijenu iskorištavanja i poniženja radnika je zlo”. No, odgovornima za socijalne nepravde nadbiskup ne smatra samo one koji zakone pišu, nego i posjednike, vlasnike profita: “Vlasnici su također odgovorne osobe. Nebitno je kojoj stranci pripadaju. Ima ih u svima”.
Nadbiskup Prenđa pri tom se posebno osvrnuo i na negativne i senzacionalističke napise u novinama, za koje se ne može lako razlučiti jesu li točni ili su dio utrke za većom nakladom i novcem. “Nitko ne može od Crkve očekivati da po njegovu receptu prosuđuje pojave i događaje, procjenjuje ljude i zbivanja. Postoje u kršćanstvu pojmovi ogovaranja i klevetanja. I o tome svemu treba ozbiljno voditi računa. Dakle, sažmimo: nepravda nema stranačku naljepnicu. Ako je nepravda, onda je uvijek nepravda”, zaključio je nadbiskup.
Na novinarevo pitanje o utjecaju novca i moćnika na Crkvu, nadbiskup odgovara: “Što se tiče Crkve, ima nekih mišljenja da ona žmiri na nezakonito i prigrabljeno iz koristoljublja. Takvi sudovi dolaze uglavnom iz onih krugova koji Crkvu svrstavaju u čisto društvene ili gospodarske kategorije. Crkva nikada ne smije pristati ni na kakvu uvjetovanost radi bilo koje donacije ili bilo kakvih materijalnih probitaka. Kada bi se to dogodilo nekom od nositelja bilo koje službe u Crkvi, to nije stav Crkve. Ona ne može poreći sebe i svoja moralna načela. A glede indulgencije, oprosta grijeha za novac, ta su vremena zaista davna prošlost. Ovo su ipak nova vremena u kojima Crkva nudi suvremenom čovjeku, posebno zapadnom, odlučnije nego ikada, čovjeka za mjerilo svega zemaljskog dobra pa i novca”.
Nadbiskup je progovorio i o odnosu pravoslavnih i katolika u svojoj nadbiskupiji. Budući da su pravoslavne vjernike srpske nacionalnosti njihovi svećenici za vrijeme rata napustili, oni nisu u mogućnosti slavljenja bogoslužja, a nedobronamjerni s vremena na vrijeme optužuju Katoličku Crkvu da ih pokušava pokrstiti. “Bilo kakvo pokrštavanje Srba potpuna su izmišljotina. Krštene Srbe nitko od katolika na cijeloj kugli zemaljskoj ne bi nikada krstio. Katolička Crkva priznaje krštenje valjano obavljeno u Pravoslavnoj Crkvi. A što se tiče vjernika pravoslavne vjere u Zadru, koliko mi je poznato, proteklog su rata ponekad zatražili da se njihovi pokojnici crkveno pokopaju. Zakonik crkvenog prava predviđa takav slučaj pod dva uvjeta: da nemaju svoga svećenika i ako nije utvrđena njihova protivna volja. Mi smo tražili pismenu molbu njegovih najbližih srodnika. Razumjeli smo osjećaje ljudi i nevolje rata, te smo im izlazili u susret. Glede aktivnosti pravoslavnih svećenika u Zadru, još ništa ne znam. Znam samo da su sva trojica paroha otišla iz grada prije početka napada na Zadar. Uvjeren sam da su ostali u Zadru, i danas su ovdje mogli biti. Zajednički bismo dijelili uvjete rata, patnji i sada mira. Što se tiče samih vjernika, posebno onih koji se vjerski osjećaju, znam da se osjećaju ostavljenima. Iz ljudskih i ekumenskih razloga uvijek sam se zauzimao za toleranciju i za pomoć pravoslavnim vjernicima”, istaknuo je nadbiskup Ivan Prenđa.