Zagreb, 19. 4. 1997. (IKA) – U razgovoru za Informativnu katoličku agenciju-Zagreb banjolučki biskup Franjo Komarica govorio je 18. travnja o svome posjetu Osijeku, pastirskome pohodu pape Ivana Pavla II. Crkvi u Bosni i Hercegovini, te o stanju u banjolučkoj biskupiji.
O svome posjetu Osijeku, gdje je 17. travnja boravio na poziv osječkih svećenika, rekao je: “Zamoljen sam da održim tribinu u Studentskome centru te da iznesem svjedočenje o stanju katolika u banjolučkoj biskupiji sada i u tijeku rata. U sklopu boravka slavio sam i misu u osječkoj crkvi sv. Petra i Pavla za sve prognane s područja banjolučke biskupije, kao i prognanike iz Hrvatskog Podunavlja. Zahvalilo sam im na njihovoj postojanosti u vjeri, te sam im poručio da se otimaju napastima mržnje i neka ih svećenici i biskupi pozivaju na praštanje i pomirenje. Nakon mise zadržao sam se u razgovoru s većom skupinom prognanih Banjolučana. Među njima su bili i roditelji svećenika mučenika Ivana Grgića. Zahvalio sam im na takvome sinu koji je bio spreman poći u smrt, a ne odreći se ni poslanja i ni svoga naroda. Nakon mise bila je tribina na kojoj sam govorio o katolištvu u Bosni. Govorio sam o sadašnjem stanju katolika u Bosni, posebice u banjolučkoj biskupiji, povezujući to s prošlošću. Posebno sam istaknuo prevažan pastirski pohod Svetog Oca Crkvi u Bosni i Hercegovini, tj. onima koji žele uporno ostati na svojim ognjištima unatoč nepravdi, nesigurnosti. Smatrao sam potrebnim govoriti o držanju katolika i svećenika banjolučke biskupije koji su ostali na tome području i čudnovito se održali. Pokušao sam odgovoriti na pitanje zašto su se oni koji su ostali u biskupiji držali gesla ‘Radije nepravdu podnositi, nego nanositi’. Nisu uzvraćali na zlo zlim, nisu nikoga obespravili, ničiji život ugrozili. Jedino što su tražili je to da ih se smatra ljudima i pusti da žive životom dostojnim ljudi, na svome ognjištu, u svojim župama. Smatrao sam da je potrebno spomenuti ne malu činjenicu da za tešku nepravdu koja je učinjena tim ljudima, snosi odgovornost međunarodna zajednica koja je, premda je znala za miroljubivo držanje katolika na tome području, dopustila da se ta nepravda dogodi. Očekujemo ispravku te nepravde i pružamo ruku pomirenja i praštanja. Smatram da svi ti koji se smatraju kršćanima i humanistima da se jasnije opredijele za zaštitu svih tih obespravljenih i ispravljanje nepravdi, da se svima onima koji se žele vratiti omoguće povratak i život dostojan čovjeka. Moj dolazak u Osijek je iskoristilo i Gradsko poglavarstvo, te me zamolilo da ih posjetim kako bi izrazili solidarnost i porazgovarali o tome što čine tamošnji predstavnici u pomoći banjolučkim prognanicima na tome području. Tom prilikom poklonili su mi kip Majke Božje Osječke koji oni štuju u Osijeku kao i mi u Banjoj Luci i knjigu o Osijeku. Ja sam im poklonio svoju knjigu ‘U obranu obespravljenih’. U tijeku mog boravka u Osijeku zajedno samnom bio je i umirovljeni đakovački i srijemski biskup Ćiril Kos.”
Potom se biskup Komarica osvrnuo na svoje susrete s prognanima iz svoje biskupije, rekavši kako se uvijek kod njih očituje želja, ali i nada, u povratak svojim domovima.
Govorio je i o pozitivnim utiscima koje je pohod Svetog Oca ostavio u Bosni i Hercegovini, ne samo na katolike, nego i na članove ostalih vjerskih zajednica u toj zemlji, i na političare. “Ja doista očekujem da će se sada, kako vrijeme teče, pojaviti ti dragocjeni odjeci koji su prouzročeni dolaskom Sv. Oca. Papa je učinio svoje, a sada je na nama da mi učinimo svoje. Očekujem da će se i na području Federacije BiH i na području Republike Srpske neke stvari za katolike pomaknuti s mrtve točke. Pomirba bi se morala ostvarivati na miroljubiv način, jer nadovezivanje sukoba na sukob ne vodi nikamo. Sve je to veliki izazov i veliki zadatak za nas biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, ali i za političare. Papa je dao smjernice, bodrio, te je nakon svoga povratka potvrdio svoju spremnost da pomaže Bosni i Hercegovini. Duboko sam osobno uvjeren da će Papin pohod, unatoč aktualnim poteškoćama, značiti sigurni zaokret prema jednom novom procvatu katolištva na području BiH. Ne mislim samo na mogućnost povratka katolika na svoja ognjišta, nego i na pročišćenje osobne vjere, jer su katolici dobili zadatak da budu živi primjer svojim susjedima na putu suživota i pomirenja. Mi moramo biti otvoreni prema drugima, mi ne smijemo čekati da se drugi otvore prema nama, trebamo biti prvi u pružanju ruku pomirenja. Treba se držati uputa Sv. Oca da se ne robuje raznim ‘izmima’, odnosno nacionalizmima, koji bi doveli do novih jazova.”
Biskup Komarica također se osvrnuo na prigovore biskupima, svećenicima i redovnicima i redovnicama koji su za rata uporno ostajali na svojim područjima suprotstavljajući se etničkom čišćenju, i time ugrozili živote vjernika koji su ostali s njima. Rekao je da su riječi Sv. Oca koje je uputio Crkvi pokazale da on stoji iza biskupa i iza onoga što su oni činili i preporučili. “Katolička Crkva ima pravo na Bosnu i Hercegovinu i mi biskupi nemamo pravo deložirati Crkvu iz BiH.” Biskup Komarica govorio je i o stanju preostalih katolika u banjolučkoj biskupiji: “Na putu pomirenja i praštanja ne želim dramatizirati, ali isto tako ne mogu ne osvrnuti se na ono što nas tamo tišti. Ne smijem šutjeti kad vidim uporno gaženje čovjeka kao osobe. Tamo su naši ljudi, nažalost, još uvijek obespravljeni, mi nismo pravne osobe, mi nemamo pravo doći na sud i reći to je moja kuća i zemlja. Nas nema tko zastupati. Kao članovi ljudskog roda mi ne pripadamo niti jednome narodu. Uzalud su sva moja zapinjanja i preklinjanja za pomoć, pomoć ne dolazi ni od vlasti s tog područja, niti od međunarodne zajednice.”