– Jugoslavenska ideja kojom su se zanosili istaknuti Slovenci i Hrvati poput biskupa Strossmayera, umrla je u Beogradu 1. prosinca 1918.
Postojna, 15. 10. 1995. (IKA) – Dr. Franc Perko – ugledni slovenski teolog i katolieki nadbiskup i metropolit u Beogradu – bio je izvanredni gost na Drugom susretu biskupijskih Caritasa s podrueja zemalja Alpe-Jadran u Postojni, te je ondje u subotu 14. listopada pred sudionicima iz više država govorio o raspadu bivše države Jugoslavije, o ulozi crkvenih zajednica u tom doga?anju i o moguanostima crkvenoga djelovanja za pomirenje i za suživot.
Premda u sadašnjoj Jugoslaviji koja se sastoji od republika Srbije i Crne Gore formalno nije bilo rata, njezina povezanost s ratovanjem na podruejima susjednih država silno je uzgrozila njezino gospodarstvo i izazvala bijedu u širokim slojevima. Koliko nije bilo ratnih žrtava, toliko su se umnožila samoubojstva oeajnika. Katolieki Caritas pomagao je i pomaže tako?er u Beogradu i po Srbiji. Oko 90% Caritasove pomoai djeli se ondje Srbima i posebno tamošnjim muslimanima – kojima doista nitko drugi nije pomagao.
Postavivši pitanje kako je na Balkanu moglo doai do tako okrutnoga rata, nadbiskup Perko spomenuo je davnu podjelu zapadnoga i istoenoga Rimskog carstva a zatim zapadnog i istoenog kršaanstva. Granica te podjele išla je rijekama Dunavom, Savom, Drinom i Moraea. Poslije u tijeku 5 stoljeaa turske okupacije u ljudima se zbog neslobode i trajnoga straha ukorijenila posloviena neiskrenost. U doba osloba?anja od Turaka u 19. stoljeau Srbi su vodili mnogo ratova sa silnim okrutnostima. Povjesnieari (poimenice Dimitrije Tucovia) bilježe kako su sami srpski ustanici mrcvarili leševe svojih poginulih boraca, rezali im uši i noseve i zatim ih pokazivali europskim novinarima kao dokaze turske okrutnosti. Stoga je doista potrebno oprezno primati tvrdnje koje odonud idu u svijet o strašnim pokoljima i okrutnostima kako u ovom ratu, tako i u prošlom, npr. kad je rijee o silno umnožem broju žrtava u konclogoru Jasenovcu.
Nakon raspada komunistiekih sustava u Europi došlo je do nezaustavljivog raspada višenacionalnih država: Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i Eehoslovaeke. Raspad tih država nije izazvan izvana, nego ih je iznutra srušila nezaustavljiva težnja naroda za državnom samostalnošau. Istodobno su u tijeku procesi europskoga sjedinjavanja. Ta dva doga?anja nisu suprotna, jer je upravo raspad onih država uvijet za stvaranje Europe kao zajednice slobodnih naroda.
Nakon prvoga svjetskog rata hegemonistieki Srbi dobili su dijelove dotadašnje Austrougarske monarhije kao ratni plijen. Ideja o Jugoslaviji kao ravnopravnoj zajednici južnoslavenskih naroda kojom su se dotad zanosili istaknuti Hrvati i Slovenci, poput biskupa Strossmayera, umrla je, istiee Perko, 1. prosinca 1918, na dan stvaranja nove države. Ta se država mogla održati samo diktaturom, zato se i morala raspasti. Srpski politieari smatrali su Jugoslaviju samo proširenom Srbijom. Sada vide da Veliku Srbiju nije moguae ostvariti, pa su spremni na privremeni mir da bi poslije opet pokušali ostvariti Veliku Srbiju.
Koja je su svemu tome uloga crkvenih zajednica? Kršaanske zajednice ne odustaju od odgajanja za miran suživot, od suzbijanja mržnje, upravo od, biblijski reeeno, “istjerivanja zloduha”. Jer u ovo naše doba zaista ima zloeinaca koji se ponašaju kao da su zloduhom opsjednuti. U tu zadaau suzbijanja mržnje i odgajanja za suživot mora se ukljueivati i crkvena karitativna djelatnost.
Na pitanje što u tome mogu einiti pravoslavni kršaani, nadbiskup Perko je istaknuo da pravoslavni u Srbiji naprosto nemaju povjerenja u katolieku dobronamjernost. Boje se primati i karitativnu pomoa da ih katolici ne bi time kupovali, odnosno dovodili pod svoj utjecaj. Stoga Caritas mora i prije pružanja materijalne pomoai graditi uzajamno povjerenje. U tu je svrhu potrebno što bolje uzajamno upoznavanje katolika i pravoslavnih. Dosad je bilo i na visokoj razini susreta predstavnika srpskog pravoslavlja i katolištva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali do toga je najeešae došlo na poticaj i u organizaciji crkvenih centara iz inozemstva. Da li bi na ovakve skupove Caritasa Alpe-Jadrana mogli biti pozivani i pravoslavni i muslimanski djelatnici? Nasuprot uvriježenoj skeptienosti, nadbiskup Perko se živo zauzima za što eešae i što otvorenije susretanje s njima, jer u osobnim susretima ipak se otklanjaju predrasude i utvr?uje se povjerenje.
Na pitanje kako da u tijeku 70 godina suživota u istoj državi nije zapravo došlo do takvog upoznavanja, nadbiskup Perko misli da je tome uveliko kriva komunistieka propaganda koja je stalno uveeavala i isticala ustaške zloeine kako bi u oeima srpskoga naroda ocrnila hrvatski narod i Katolieku Crkvu. Tako je me?u Srbima uvriježeno mišljenje da je nadbiskup Stepinac ratni zloeinac. Protiv takve propagande jedva je bilo moguae išta ueiniti. Da se je Katolieka Crkva u Hrvatskoj u ono doba kajala zbog ustaških zloeina, to ne bi – smatra Perko – pridonosilo pomirenju, nego bi bilo shvaaeno kao priznavanje krivnje za opravdanje osvete. Komunisti su doista htjeli i moralno i fizieki uništiti Katolieku Crkvu. Proai ae dugo vremena dok se o svim tim pitanjima bude sa Srbima i srpskim pravoslavnima moglo razgovarati “sine ira et studio”.
Nadbiskup je tako?er istaknuo da je malo tko u bivšoj Jugoslaviji oeekivao tako brzi slom komunistiekog sustava. Stoga se i Crkva više brinula kako preživjeti nego što bi se upuštala u otvaranje putova suživota. Ni Crkva nije bila pripremljena za ovu naglu promjenu. Biskupu je od slušatelja postavljeno i osjetljivo pitanje što ae se zapravo dogoditi u Vatikanu 17. listopada kad se oko Pape na njegov poziv okupljaju svi katolieki biskupi s podrueja bivše Jugoslavije. Hoae li ti biskupi ondje nastupiti jedinstveno? Perko je izrazio uvjerenje da su svi ti biskupi u glavnim pitanjima složni, a Crkva da treba više gledati u buduanost nego u prošlost. Nadasve je potrebno djelovati s pouzdanjem u Boga, u duhu molitve i pokore jer zaista ima zloduha koji se, kako istiee Isus “tjeraju samo molitvom i postom”.