Zagreb, 6. 9. 1995. (IKA) – “Kad se zauzima za narod, Crkva se nema ~ega stidjeti”, naslov je komentara katoli~kog tjednika “Glasa Koncila”, od 3. rujna, u kojemu se autor osvrđe na prigovore nekih inozemnih medija čto se Katoli~ka Crkva zauzima za hrvatsku državu i čto su katoli~ki biskupi i sveđenici s odučevljenjem reagirali na nedavno oslobošenje hrvatskih krajeva. “Promatra~i i komentatori uglavnom polaze od misli da svaka nacionalna država zahtijeva etni~ko ~ičđenje. Buduđi da je etni~ko ~ičđenje zaista zlo~in, zna~ilo bi da je i nacionalna država eti~no neprihvatljiva. Hrvatski pak katolici smatraju da svaki narod ima pravo na državu, pa se pitaju začto to pravo ne bi imao i hrvatski narod. Tu ne moramo ulaziti u čiroka podru~ja i ina~ice politi~kih znanosti. Pitanje je mnogo jednostavnije. Ima li svaki narod pravo na opstanak, na ~uvanje i razvijanje svoga identiteta? O tome ne može biti nikakve sumnje. Bez ulaženja u stru~ne studije i rasprave, za nas je narod velika zjednica dragih nam bliskih osoba, zajedni~arsko osobno biđe kojemu pripadaju osnovna ljudska prava. Bez obzira kako narod nastajao, koliko su sveze mešu njegovim ~lanovna naravne ili povijesno-kulturalne, ta mu osnovna ljudska prava nitko ne smije nijekati. Ugrožavati narod, zna~i ugrožavati ~ovjeka, a Crkva koja predstavlja Krista u suvremenom svijetu, dužna je poput Krista zauzimati se za ~ovjeka. Država, kako se god zvala i kako god bila ustrojena, dužna je po samoj svojoj naravi osiguravati svojim grašanima sva njihova ljudska, čto zna~i i narodna prava. Nije pitanje da li svaki narod ima pravo na svoju posebnu državu u kojoj ne bi živjeli i dijelovi drugih naroda, nego je pitanje da li svaki narod ima pravo živjeti u takvoj državi koja osigurava sva njegova prava, koja je u tom smislu i njegova država. Kao čto u državi ne smije biti obespravljenih ljudi, ne smije u njoj biti ni obespravljenih naroda. Suvremeno svjetsko javno mnijenje u znatnoj je mjeri osjetljivo na prava manjih narodnih, odnosno etni~kih zajednica u raznim državama. Manjina mora imati svoja prava. Začto ta ista javnost ne uviša da i veđina mora imati svoja prava? U Hrvatskoj je pak veđina, starosjedila~ki hrvatski narod na tom podru~ju, u državi Jugoslaviji, kako kraljevskoj tako i titovskoj, zaista bio bez svojih prava, osušen na ič~ezavanje. Narod je bio egzistencijalno ugrožen u svojoj vlastitoj domovini pod tušinskom okupacijom, bez obzira jesu li okupatori vladali izravno ili donekle posredno preko domađih ljudi”, stoji u komentaru.
“Republika Hrvatska, premda se u odrešenom smislu u Ustavu naziva nacionalnom državom hrvatskoga naroda, po tom je istom Ustavu otvorena suživotu sa svim drugim nacionalnim, odnosno etni~kim zajednicama na svom tlu. Nije Hrvatska povela etni~ko ~ičđenje. Svaki je njezin grašanin, bez obzira koje vjeroispovijesti i nacionalnosti, mogao u njoj jednakopravno žvijeti. Ispadi nacionalne, odnosno etni~ke mržnje, kojih je doista bilo, nisu nimalo brojniji od takvih ispada u Njema~koj protiv Turaka i drugih stranaca, u Slova~koj protiv Cigana, u Francuskoj protiv ljudi iz sjeverne Afrike. Nacionalna država koja je na~elno protiv suživota s drugima, te je od po~etka povela etni~ko ~ičđenje nije Hrvatska, nego ono ~udovičte koje se na načim prostorima uzdiglo s namjerom stvoriti Veliku Srbiju u granicama nekadačnjega osmanlijskog carstva na Balkanu. Tome se mora usprotiviti svaki ~ojek koji drži do ~ovje~nosti, do ljudskih prava i sloboda. Crkva u Hrvata nema se u tome čto dvoumiti ni ~ega stidjeti. A o~ito je da se u tom bolnom dogašanju ona itekako napreže odvrađati Hrvate od svakoga ne~ovječtva. I da ni narod ni država nisu gluhi na njezina upozorenja”, isti~e se u komentaru “Glasa Koncila”.