i pomirenju
Zagreb, 9. 3. 1995. (IKA) – Susret zagreba~kog nadbiskupa predsjednika Hrvatske biskupske konferencije kardinala Franje Kuhariđa sa srpskopravoslavnim mitropolitom zagreba~ko-ljubljanskim Jovanom Pavloviđem u Zagrebu 21. velja~e 1995. snažno je odjeknuo u javnosti, te su ga mnogi ocijenili kao povijesni susret. Zagreba~ki katoli~ki tjednik “Glas Koncila” od 12. ožujka, izvječđujuđi o tim odjecima, prenosi mičljenje da bi s tim susretom trebalo iznova zapo~eti izgradnju ekumenskih odnosa izmešu Srpske Pravoslavne Crkve i Katoli~ke Crkve mešu Hrvatima. Kardinal je, naime, nakon tog susreta izjavio novinarima da bi “knjigu pročlosti iz mešusobnih odnosa trebalo zatvoriti, ali u istini, da rane neđe nikada zacijeliti ako ih se uvijek iznova bude trgalo”. Zato je predložio “da se zajedni~ki ide putom oprosta tako da se ne ide za optužbama nego za priznanjem žrtava na svim stranama, za njihovim počtivanjem i molitvom za njih, jer svaki ~ovjek koji je stradao zbog svoje vjere ili nacionalnosti jest žrtva”. Buduđi da se, osobito posljednjih godina, javljaju mnogi istraživa~i zlo~ina čto su ih stanovite hrvatske oružane postrojbe po~inile nad Srbima ili srpske nad Hrvatima, kardinal je posebno istaknuo da povijesne dogašaje trebaju istraživati pravi znanstvenici, a Crkve da trebaju raditi na pračtanju i pomirenju.
Isti~uđi te izjave i stavove predsjednika Hrvatske biskupske konferencije u spomenutom broju “Glasa Koncila” glavni urednik Informativne katoli~ke agencije IKA – Zagreb Ćivko Kustiđ upozorava kako se u javnosti, osobito inozemnoj, upravo čire vječto sastavljene navodne statistike i prikazi o ručenjima pravoslavnih crkava i drugih crkvenih zgrada, te drugih nasilja koja se pripisuju Hrvatima u razdoblju od 1991-1993. g. na ratom zahvađenim podru~jima država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To su naj~ečđe knjige na engleskom i drugim stranim jezicima. U “Glasu Koncila” spominju se dvije takve knjige. Objema je napisao predgovor sam patrijarh srpski Pavle. Jednoj od njih, koja se zove “Duhovni genocid 1991-1993.” su urednici poimence deset srpskopravoslavnih episkopa. Rije~ je, dakle, o edicijama iza kojih najslužbenije stoji najviči vrh Srpske Pravoslavne Crkve. Đlanak u “Glasu Koncila”, mešutim, upozorava da se podaci koji se u ovim knjigama nalaze, vrlo neprovjerljivi, da sastavlja~i tih knjiga ~esto jedni drugima protuslove, da im je nakana nimalo znanstveni~ka, nego o~ito propagandisti~ko-hučka~ka. Tako se u toj knjizi navodi za neke pravoslavne crkve, npr. one u Grubičnom Polju, da su ih hrvatske oružane postrojbe razorile, a te crkve stoje sasvim sa~uvane. Upravo u Grubičnom Polju pravoslavni sveđenik je izbjegao k srpskim pobunjenicima, premda ga nitko nije ugrožavao, a mjesni katoli~ki sveđenik uspio je ne samo da se sa~uva pravoslavna crkva, nego je takošer hranio njegovu staricu majku koja je ostala u selu. Najdrasti~niji je, pak, primjer čto se u spomenutoj knjizi s autoritetom srpskog patrijarha i desetorice srpskih episkopa, mešu ostalim, prenosi tvrdnja da su Hrvati god. 1993., nakon čto su oslobodili nekoliko okupiranih sela, zarobljenim Srbima odrubili glave i te glave izložili na glavnom trgu u Zadru. Nikad se tako nečto u Zadru nije dogodilo, niti je tako nečto uopđe moguđe u mentalitetu dalmatinskih gradova. Istina je, pak, čto se može dokazati brojnim objavljenim dokumentima, da se hrvatski katoli~ki biskupi i sveđenici zauzimaju protiv svakog osveđivanja i nacionalne mržnje, da čtite, gdje im je god to moguđe, pravoslavne crkve od ručenja. Ipak nije ~udo čto su na podru~jima ratnih operacija stradale mešu ostalim spomenicima kulture i mnoge vjerske zgrade, katoli~ke, pravoslavne i muslimanske. Ali jednostrano isticati pred svijetom ručenje crkava samo jedne vjerske zajednice, i to s o~itim preuveli~avanjem, bez provjerljive dokumentacije, osobito kad to ~ine najviči predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve, nije drugo nego trganje rana koje tako nikad neđe zacijeliti, na čto upravo upozorava kardinal Kuhariđ.