PJEVAJMO O AUSCHWITZU!

“Pjevati nakon Auschwitza ne može značiti ništa drugo nego izraziti ili također samo sugerirati, ukazati na šutnju milijuna uništenih, satrtih glasova”, piše Elena Loewenthal u uvodniku posljednjeg broja talijanskoga katoličkog mjesečnika “Letture”, opažajući da “pedeset godina i više nakon Auschwitza to mjesto i to vrijeme kao da su postavili nepremostivu prepreku od tog vremena i od tih događanja. Unatoč spomenicima i dokumentima, Auschwitz neumitno ulazi u onu povijest koju se promatra sa sigurne udaljenosti. Držati se podalje od zla, toliko više što je niže, ljudski je mehanizam, da ne kažemo, životinjski; dio je strategije preživljavanja koja vodi biranju, svjesno ali također i nesvjesno, života a ne smrti”. Od tragedija poput holokausta, smatra Loewenthal, ostaje tek “odjek šutnje. Jer kada se svedu svi računi i otkrije se da nedostaje apel šest milijuna, najsvjetliji, najbučniji podatak tog broja je nedostatak; milijunima je glasova oduzeta, zanijekana riječ”. Otud zahtjev, upućen pjesnicima i književnicima, da daju glas tišini, “odsutnosti koja je poput rupe, bezdana u povijesti sigurno, ali poglavito unutar onoga koji je preživio i koji je došao poslije, s tom baštinjenom težinom. Baštinom koja se prenosi na potomke poput nekog uvjetovanog refleksa, poput nužnosti koju nijedna riječ neće moći nikada izraziti”. (sa)