„Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12,21). Nije li, draga braćo i sestre, ta molba koju apostolu Filipu upućuju Grci pristigli na hodočašće u Jeruzalem, ujedno i molba svakoga od nas sabranih na ovom liturgijskom slavlju?! Mi ljudi stvoreni smo na sliku Trojedinoga Boga. Zbog toga, „u njegovoj smo ruci mi i riječi naše sa svim našim razborom i umijećem” (Mudr 7,16), kako to lijepo reče starozavjetni mudrac u današnjem prvom čitanju. I vjerovali u to ili ne, gladni smo i žedni: smisla, istine, pravičnosti, dobrote, ljubavi; u krajnjoj liniji – gladni smo i žedni Boga živoga. Tražimo ga čitavim svojim bićem, gladni i žedni njega, koji je izvor i punina našega bića.

“Htjeli bismo vidjeti Isusa!” Htjeli bismo vidjeti njegovo lice, susresti ga i prepoznati. Nije li, zato, pomalo zbunjujući Isusov postupak? Kad su Grci o kojima govori evanđeoski odlomak, nakon dugoga i naporna putovanja, pristigli u Jeruzalem i kad su konačno preko apostola Filipa i Andrije uspjeli doći do Isusa, kad se on pojavio pred njima i kad su ugledali njegovo lice, on se ne prepušta njima i njihovim pitanjima, nego im čitav svoj život, poslanje i djelo tumači slikom pšeničnoga zrna. Tu sliku pšeničnoga zrna upotrebljava da bi im protumačio i svoju vlastitu žrtvu i smrt: “Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li pak umre, donosi obilat rod! Tko ljubi svoj život izgubit će ga” (Iv 12,24-25). A tko je spreman umrijeti sebi, darovati se do kraja i tako izgubiti svoj život, taj će ga sačuvati za život vječni (usp. Iv 12,25).

Tu svoju riječ, draga braćo i sestre, Isus upravlja i nama danas okupljenima na ovom liturgijskom slavlju. Upravlja je meni i svim ocima nadbiskupima i biskupima, prezbiterima, osobama posvećenoga života, bračnim drugovima i roditeljima, našoj dragoj djeci i mladima, vjeroučiteljima, članovima vjerničkih društava; predstavnicima znanstvenog, kulturnog, političkog i gospodarskog života; državnih i lokalnih vlasti, braći iz kršćanskih i drugih vjerskih zajednica – svima nama.

“Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo.” I doista, ne pokazuje li nam već i naše ljudsko iskustvo sljedeće: Želim li čuvati svoj život, svoju komotnost i slobodu, te ne želim obaveze; ne želim muža, odnosno ženu i djecu; čuvam svoje životne snage te pazim da se ne istrošim, ne ostarim i ne izgubim zdravlje i život, ostajem sam. Život, snaga, mladost, komotnost koje sam htio zadržati i sačuvati, ipak s godinama nestaju. Od mene i od mojega života ostaje samo onaj dio i samo onoliko koliko sam darovao drugima: novi ljudski životi djece i unučadi, plodovi mojega rada i nastojanja, a iznad svega, dobrota i bližnjima poklonjena ljubav. Ono čega sam se odrekao, što sam darivao i poklanjao, što je palo u zemlju i umrlo, to postaje životno i donosi mnogo roda.

Vidjeti i gledati Isusovo lice znači usvojiti logiku pšeničnoga zrna i učiniti je svojom osobnom. Ta logika, odnosno životni zakon pšeničnoga zrna snažna je Isusova riječ upravljena najprije meni, a onda i svima nama. Ovdje, draga braćo svećenici i bogoslovi, mislim na vas, na redovnike i redovnice i ujedno na sve vas, draga braćo i sestre. Zato se pšenično zrno nalazi se i u središtu moga biskupskoga grba. A prate ga Isusove riječi upućene umornom i razočaranom apostolu Petru koji je cijelu noć bezuspješno ribario: „Izvezi na pučinu!” (Lk 5,4). Otisnuti se od sebe, od svojih razočaranja i od robovanja sebi, te hrabro izvesti na pučinu slobode od sebe, za potpunu darovanost i služenje, to je ono o čemu mi govori i na što me poziva moje geslo.

Sa svima vama danas želim podijeliti svoju zagledanost u Isusa, s vama želim pronalaziti staze traženja njegova lica i snagu našega poziva da svim ljudima navijestimo život i spasenje u Isusu Kristu.

1. Prvenstvo duhovne obnove prezbiterija. Draga braćo svećenici i bogoslovi, imamo samo jedan život i ne isplati se živjeti ga polovično, životareći od danas do sutra. Jedino što ima smisla jest darovati se do kraja, s punim srcem i zanosom. Svaki od nas jako dobro osjeća kako je teško, ali i kako je lijepo biti slobodan od sebe te svećeništvo živjeti darovan do kraja. Ljudi nas trebaju kao svećenike i svjedoke Kristova spasenja. Znajmo da svaka naša nedosljednost i slabost boli najprije nas same i umanjuje plodove naših dobrih nastojanja i svjedočkoga života naše braće u prezbiteriju te čitave Crkve. Najdublji problemi s kojim se kao Crkva susrećemo i koji uzrokuju umor i krizu duhovne su naravi. Sastoje se u pomanjkanju osobnog obraćenja, duhovnosti i molitvenog života. Nadbiskup Marin često nam je, zato, govorio i pozivao nas na potrebu „autoevangelizacije evangelizatora”. Zato skrb za vas braću svećenike i prezbiterij u cjelini te za našu trajnu, prije svega duhovnu, kao teološko-pastoralnu formaciju, koja ne zanemaruje upoznavanje čovjeka i kulture kojima smo poslani, kako bismo bili u stanju donositi Radosnu vijest, prepoznajem kao svoju prvu zadaću u službi koju započinjem.

Uz skrb za svećenike možemo spominjemo i druge zadaće i izazove koji su pred nama. Naša dragocjena baština i istodobno zadaća za budućnost su prije svega plodovi biskupskog služenja i „umiranja” nadbiskupa Marina. To su:

2. Nastavak sinodske obnove čitave Nadbiskupije. Prve biskupske godine nadbiskupa Srakića, dok je od 1990., kroz šest godina, bio pomoćni biskup, te potom godinu dana, dok je bio biskup koadjutor, bile su obilježene ratnim stradanjima. Biskup Srakić se neumorno i velikodušno darivao. Obilazio je javno i potajno raspršeno stado i pastire; okupljao je, tješio, pozivao na praštanje i hrabrio nadom u povratak. Odmah, pošto je prije 16 godina preuzeo upravu biskupije od biskupa Ćirila Kosa (preminuloga na današnji dan prije 10 godina), dok mu još nije bilo omogućeno da kao dijecezanski biskup može pohađati okupirane i razrušene župe svoje biskupije, mislio je na njezinu budućnost u prilikama demokratskog društva te je sazvao biskupijsku sinodu. Priprema Druge biskupijske sinode, sinodski hod i usvajanje sinodalnosti kao načina života mjesne Crkve, obilježili su njegovo biskupsko služenje na pastoralnom planu, te su već donijeli brojne plodove.
Izjave i odluke druge biskupijske sinode ostaju našoj Nadbiskupiji kao dragocjen, suvremen i aktualan pastoralni plan, kojega smo svi zajedno promišljali, predložili i prihvatili kao svoj put. Nastavak sinodske obnove i sustavni koordinirani pastoralno-katehetski rad na duge staze, u skladu s prioritetima koje nam je iznjedrilo sinodsko promišljanje (pastoralni rad s odraslima, osobito s mlađim bračnim parovima koji imaju djecu predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske dobi; rad sa studentima i akademski obrazovanim osobama jer one utječu na stvaranje vrijednosnog ozračja i oblikovanje zakonodavstva, a među njima posebno rad s prosvjetnim radnicima, djelatnicima u odgoju, u kulturi, zdravstvu, gospodarstvu, socijalnim službama, medijima i političkom životu).

Sinodsku obnovu Nadbiskupije prepoznajemo kao započetu, kao ozbiljnu i važnu zadaću u godinama koje su pred nama. Temeljna opredjeljenja i odluke Biskupijske sinode potrebno je sada pretočiti u životnu stvarnost naših župa kao i svih naših zajednica i ustanova, a sinodalnost, katekumenalni pristup i mistagogiju u potpunosti integrirati u život i pastoralno-katehetsko djelovanje u čitavoj nadbiskupiji.

Želja nam je osnaživati vjeru svakog Kristova vjernika, obnoviti u svakome pojedincu snagu krsnog poslanja. „O kad bi sav narod postao prorok!” – vapio je Mojsije (usp. Br 11,29). I mi želimo da nam poznavanje i gledanje Krista postaje staza nasljedovanja: On je naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). Želja nam je rasti u zrelosti vjere, da kršćanskim životom podupiremo jedni druge, svjesni krsne milosti koja je razlivena u srca naša kako bi svatko, na svome mjestu i u svome pozivu, bio „sol zemlje i svjetlo svijeta” (usp. Mt 5,13-14).

3. Oblikovanje pastoralnih središta i profiliranje Vikarijata u Osijeku. Uz Izjave i odluke Druge biskupijske sinode, nadbiskup Marin nam ostavlja i sve ono što je Sinoda već pokrenula na evangelizacijskom planu. Ostavlja nam biskupiju uzdignutu na stupanj nadbiskupije i novu slavonsku Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu, ponovno osamostaljenu i obnovljenu Srijemsku biskupiju, teološko učilište uzdignuto na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, duhovnu baštinu apostolskog pohoda blaženoga pape Ivana Pavla II. Osijeku i Đakovu, ponovno izgrađenu i materijalno obnovljenu biskupiju teško stradalu u Domovinskom ratu na početku njegove biskupske službe. Ostavlja nam Osijek uzdignut na čast su-sjedišta nadbiskupije i metropolije, Središnju nadbiskupijsku i fakultetsku knjižnicu, Vikarijat u Osijeku i toliko toga drugoga. Baština je to zbog koje Vas, dragi Oče nadbiskupe Marine, u mirovinu ispraćamo s velikim poštovanjem i dubokom zahvalnošću.

Vikarijat u Osijeku shvaćali ste, dragi Oče Nadbiskupe, prvenstveno kao pastoralni izazov i projekt. Uspjeli ste ga većim dijelom ostvariti na građevinskoj razini, a na nama je da ga pastoralno domislimo i profiliramo kao snažno pastoralno središte koje će odgovoriti potrebama Osijeka kao najvećeg gradskog središta na području Nadbiskupije i crkvene pokrajine te nam poslužiti i kao rasadište prilagođenog i sustavnog pastorala u svim ostalim gradskim sredina na području naše Nadbiskupije. U isto vrijeme, misleći na potrebe i posebnosti svake župe, želimo razvijati evangelizacijsku snagu svih naših župnih zajednica, u gradovima i u selima, i njima na pomoć oblikovati pastoralna središta i u druga dva grada: u Sl. Brodu i u Vinkovcima.

4. Povezanost i suradnja sa Srijemskom i Požeškom biskupijom. Veoma nam je važno čuvati i njegovati povezanost sa Srijemskom biskupijom. Mi smo 235 godina bili jedna biskupija. Srijemska biskupija ima specifične poteškoće kroz koje prolazi i mi želimo biti uz nju, pružajući joj podršku, ali istodobno se želimo snažiti vjerom drevnih srijemskih mučenika i posebno hrabrim svjedočanstvom svećenika i vjernika Crkve u Srijemu. U isto vrijeme svim srcem želimo nastaviti započeto promicanje zajedništva i suradnje s Požeškom biskupijom, kako bi se sve tri biskupije uzajamno obogaćivale i pomagale na dobro evangelizacijskog rada, rasta vjere i kršćanskog žara.

5. Snaženje posebnih područja pastoralnoga djelovanja i važnost pastorala braka i obitelji te pastorala novih svećeničkih i redovničkih zvanja. Nova vremena i zahtjevi nove evangelizacije zahtijevaju i dodatno specijaliziranje te dodatnu pripremu svećenika i drugih suradnika u vidu snaženja i promicanja pojedinih, posebno važnih, područja pastoralnoga rada. Među njima osobitu težinu imaju pastoral braka i obitelji te pastoral novih svećeničkih i redovničkih zvanja. Nadbiskup Marin nam u baštinu ostavlja relativno sređenu biskupiju. Nije prevelika, a niti premalena. Gospodin nas je do sada blagoslivljao i prilično stabilnim brojem svećeničkih zvanja. Imamo i vlastito Bogoslovno sjemenište, Katolički bogoslovni fakultet, a uz stabilan broj svećenika i brojne, također i teološki obrazovane, vjernike laike. Profesorski zbor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, integriran u život Nadbiskupije, omogućuje lako i redovito organiziranje svih oblika teološko-pastoralne i duhovne formacije svećenika, osoba posvećenoga života, vjeroučitelja u školi i drugih vjernika. Ostvaruje različite oblike temeljne i trajne teološko-katehetske te duhovne formacije župnih suradnika, profesionalnih i drugih skupina vjernika laika, na biskupijskoj i regionalnoj razini. Dok uz naslijeđene oblike pastoralnog rada u župnim zajednicama, pokušavamo odgovoriti i na pastoralne izazove i mogućnosti nove evangelizacije u demokratskom, ali raskršćanjenom društvu, uočavamo potrebu ne samo sačuvati ustaljeni, nego i povećati broj novih svećeničkih i redovničkih kandidata i kandidatica. Takvi koraci zahtijevaju i neke strukturalne reforme te preraspodjelu postojećih svećeničkih snaga unutar Nadbiskupije. Na to me i dodatno ohrabrio papa Franjo koji mi je prilikom predaje palija u bazilici sv. Petra u Rimu na svetkovinu Apostolskih prvaka ove godine rekao: Stavljam ti na srce da mnogo radiš za nova zvanja.

6. Zauzetost i uloga Crkve u društvu. Poslanje Crkve je svijet i zato se ona ne može ograničiti samo na brigu za rješavanje vlastitih unutarcrkvenih pitanja. Svakako, zajednica Crkve uprisutnjuje Kristovo humano lice u društvu po svojoj zauzetosti za one koji su na socijalnim marginama. Zato trebamo snažiti i razgranavati karitativno djelovanje koliko god je to moguće. U isto vrijeme, čini nam se da je naša zadaća danas dodatno poraditi na društvenom pozicioniranju Crkve na ovim slavonskim prostorima, osobito na planu evangelizacije javnosti, na odgojnom i na obrazovnom području, u čemu osobitu važnost imaju katoličke škole, potom na kulturnom području i u sredstvima društvenoga priopćavanja.

„Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12,21). To je, Gospodine, i naša molitva danas. Ti nas poučavaš da spoznaje Tvoga lica nema bez sposobnosti darivanja i umiranja sebi. Učini nas darom jedne drugima, a sve nas zajedno, čitavu Đakovačko-osječku nadbiskupiju učini ugodnim prinosom Tebi. ‘Opremi svoj sveti narod za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (usp. Ef 4,12-13). Amen.