Čitanja: Dj 20,17-18a. 28-32.36; 1Kor 4,1-5; Iv 15,1-7

Draga braćo i sestre!
1. Radosna srca pozdravljam sve vas sabrane u našoj katedrali: oce biskupe, braću prezbitere, dijecezanske i redovničke, časne đakone, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice, svekoliki Božji narod.
Ova naša braća, koju je sada prečasni Rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa predstavio, bit će uskoro promaknuta u red prezbitera. Svi smo pozvani duboko promisliti na kakvu će službu u Crkvi biti uzdignuti. “Oni će biti suobličeni Kristu, vrhovnom i vječnom svećeniku, bit će sjedinjeni s biskupskim svećeništvom, posvećeni za prave svećenike Novog zavjeta da propovijedaju Evanđelje, da pasu Božji narod i da, osobito euharistijskom žrtvom, slave bogoslužje” (Rimski pontifikal, Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Zagreb 2000., str. 65).
Ministerijalno svećeništvo je osobito sudjelovanje na Kristovu svećeništvu. Ono ne postoji bez njega i izvan njega. Ono se razvija i donosi plod jedino ako je ukorijenjeno u Kristu. “Bez mene ne možete učiniti ništa”, reče Isus u današnjem Evanđelju. “Prezbiteri − upozorava Drugi vatikanski koncil − zapleteni i rastrgani premnogim obavezama svoje službe, ne mogu a da se tjeskobno ne pitaju kako bi s vanjskom djelatnošću mogli u jedinstvo spojiti svoj unutrašnji život… To se, pak, može postići samo ako sami svećenici molitvom sve dublje prodiru u Kristovo otajstvo” (PO, 14).

2. Razmatrajući Evanđelja nije teško primijetiti da je molitva imala veoma važno mjesto u Isusovu životu. Evanđelisti ga često predstavljaju u molitvenom zajedništvu s nebeskim Ocem, posebno u ključnim trenucima njegova poslanja. Isus je u Getsemanskom vrtu pozvao apostole: “Bdijte i molite da ne padnete u napast” (Mt 26,41).
Molitva je, dakle, za apostole morala biti konkretan način sudjelovanja u “Isusovu času”. Tako treba biti i za nas svećenike. Bez molitve prijeti opasnost da se podlegne istoj napasti u koju su upali i apostoli kad su se suočili sa “sablazni križa” (usp. Gal 5,11).
Isusova molitva u Getsemanskom vrtu usko je povezana s njegovom žrtvom na križu. I naše svećeništvo, koje je usko povezano s Euharistijom, trajni je poziv svakom svećeniku na sudjelovanje u istoj božansko-ljudskoj stvarnosti, koja je spasenjska i otkupiteljska i koja je po službi svećenika pozvana donositi nove plodove u povijesti spasenja: “Da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15,16).
Dragi ređenici, poput Krista koji je poslanje što mu ga je povjerio Otac nebeski usko povezao s molitvom, dugom i postojanom, noći je provodio u molitvi, i vi ste pozvani u temelj svoje svećeničke egzistencije staviti molitvu. Ona će vam pomoći da uskladite život sa službom, da očuvate identitet i autentičnost svoga svećeničkog zvanja i poslanja.

3. Molitva u našem svećeničkom životu ima različite oblike. Može imati oblik liturgijske molitve, zajedničke molitve i osobne molitve. Ipak u svemu je najdublji temelj onaj koji govori o našoj svećeničkoj postojanosti u Kristu, u čemu je specifično ostvarenje naše kršćanske, pa i ljudske egzistencije. Ona uključuje svijest da smo kao svećenici i ljudi i kršćani.
Svećenička molitva, osobito molitva Časoslova i molitva euharistijskog klanjanja, pomaže nam očuvati svijest da smo, kao “sluge Kristove” na osobit način “upravitelji Božjih otajstava” (usp. 1Kor 4,1). Kakva god bila služba koju vršimo u zajedništvu Crkve, ta molitva će nam osigurati svjesnost o Božjim otajstvima čiji smo “upravitelji” te nam pomoći da to izrazimo i svojim djelima.
Svećenik je “upravitelj Božjih otajstava” tada kada je njegovo svećeničko služenje davanje “za druge”. Molitva na poseban način pomaže svećeniku da bude osjetljiv prema “drugima”, čini ga otvorenim za potrebe braće i sestara, za njihov život. Molitva omogućuje svećeniku da prepozna one koje mu je Otac dao. To su oni koje je Dobri Pastir postavio na put našega svećeničkog služenja.

4. Dragi ređenici, bit ćete “upravitelj Božjih otajstava”, vama će biti povjerena djeca, mladi, bračni parovi, stariji, bolesnici, patnici, umirući, razne skupine vjernika. To su oni koji su nam duhovno bliski i raspoloživi za apostolsku suradnju, koji razmišljaju i traže, ali to su i oni udaljeni, odsutni, ravnodušni. Oni koji su loše raspoloženi, oni koji se nalaze u različitim poteškoćama, oni koji se bore protiv poroka i grijeha, oni koji traže vjeru i nadu. Oni koji žele pomoć svećenika i oni koji je odbijaju.
Kako biti za njih i za svakoga od njih po uzoru na Krista? Naša je kušnja prije svega kušnja pastoralne ljubavi, to je kušnja koju moramo prihvatiti u molitvi. Stoga, dragi ređenici, prije kateheza i susreta s njima, ili prije razgovora s pojedincima, saberite se desetak minuta u miru, tišini i molitvi i posvijestite si da im ne pristupate u svoje ime i da ne donosite nešto što je vaše, već da im govorite ono što nas Krist uči. To činite i prije nego što uđete u ispovjedaonicu. Tek tada će vaše djelovanje dobiti pravu dimenziju.
Molitva je neophodna za očuvanje pastoralne osjetljivosti prema svemu onome što dolazi od Duha Svetoga. Ona je jednako potrebna i za ispravno razlikovanje i dobro uključivanje onih karizmi koje su povezane sa svećeničkim služenjem u Crkvi. Prezbiter je pozvan okupljati i sabirati, a ne dijeliti Božji narod. Drago braćo, kad vam se učini da kušnja nadilazi vaše snage, sjetite se onoga što evanđelist kaže o Isusu: “A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se moljaše” (Lk 22,43).

5. Dragi ređenici, draga braćo i sestre u Kristu, nalazimo se u Godini vjere, i nije li možda poseban znak vremena, koji danas primjećujemo u svijetu kao i u nas, traženje duhovnosti što se izražava upravo u obnovljenoj potrebi za molitvom? Naše kršćanske zajednice pozvane su postati škole molitve. Svećenik će biti učitelj u toj školi, ako bude i sam čovjek molitve. Molitva je u središtu života i službe svećenika. Vjernici imaju pravo vidjeti svog svećenika u molitvi, kako kleči pred Presvetim, ili kako u crkvi moli Časoslov.
Govoreći o cilju kojem trebamo težiti u ovom razdoblju naše povijesti papa Franjo nam često ponavlja: “Kada se Crkva zatvara, ona slabi, postaje bolesna… Crkva treba izaći iz same sebe. Kamo? Prema egzistencijalnim periferijama, gdje god one bile. Treba izaći! Isus nam veli: ‘Pođite po svem svijetu! Idite! Propovijedajte! Svjedočite Evanđelje!’ (usp. Mk 16,15)” (Duhovsko bdijenje, 18. svibnja 2013.). Svi zajedno trebamo odgovorno uzeti k srcu ove Papine dragocjene poticaje.
Predragi u Kristu, ugledajmo se u velike kršćanske molitelje! Ovih smo dana spomenom proslavili desetu obljetnicu trećeg pohoda blaženog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. O njegovoj molitvi je na dan njegove beatifikacije, 1. svibnja 2011. godine, na Trgu svetog Petra, rekao njegov prvi nasljednik na Rimskoj stolici, papa Benedikt XVI.: “Primjer njegove molitve uvijek me je pogađao i izgrađivao. On je uranjao u susret s Bogom, usprkos brojnim dužnostima svoje službe”.
Presveta Bogorodica Marija je model Crkve po tome što je ona Djevica koja moli. Njoj, Majci Isusovoj i Majci svećenika, te zagovoru našeg pastira blaženog Alojzija Stepinca povjeravam naše ređenike da budu radosni svećenici, svećenici molitelji po Srcu Isusovu. Neka nam pomogne zagovor naših nebeskih zaštitnika da zajedno s Kristom i mi zazivamo: “Abba, Oče”, jer tada sam Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja (usp. Rim 8,15-16). Amen.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije