Draga braćo i sestre, na ovaj dan razmatramo i ponovno doživljavamo u liturgiji izlijevanje Duha Svetoga kojeg je Krist poslao svojoj Crkvi; milosni je to događaj koji je ispunio dvoranu Posljednje večere u Jeruzalemu, a zatim se proširio po čitavom svijetu.
Ali što se dogodilo toga dana nama tako dalekog, a ipak tako bliskog da može doprijeti do dubine našeg srca? Sveti Luka na to pitanje odgovara nam u ulomku iz Djela apostolskih koji smo slušali (2, 1-11). Evanđelist nas ponovno vodi u Jeruzalem, na gornji kat kuće u kojoj su se okupili apostoli. Prvo što privlači našu pozornost je buka koja je iznenada došla s neba, “kao kad se digne silan vjetar” koji je ispunio kuću; zatim “kao neki ognjeni razdijeljeni jezici” koji su se spustili na svakog od apostola. Buka i ognjeni jezici jasni su i konkretni znakovi koji zahvaćaju apostole ne samo izvana, već također iznutra: duboko u njihovim umovima i srcima. Kao posljedica toga “napuniše se Duha Svetoga”, koji oslobađa svoju neodoljivu snagu, sa zadivljujućim ishodima: “počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti”. Pred našim se očima otvara posve neočekivan prizor: veliko mnoštvo okupilo se i silno se začudilo jer je svatko čuo apostole zboriti na vlastitom jeziku. Svi su iskusili nešto novo, što se nikada prije nije dogodilo: “svatko od nas [ih] čuje na svojem materinskom jeziku”. A o čemu to oni govore? O “veličanstvenim djelima Božjim”.
U svjetlu toga ulomka iz Djela želim razmišljati o tri riječi vezane uz djelovanje Duha Svetoga: novost, sklad, poslanje.

1. Novost nas uvijek pomalo plaši, jer se osjećamo sigurnijima ako imamo sve pod kontrolom, ako smo mi ti koji grade, planiraju svoj život prema vlastitim shemama, sigurnostima, ukusima. A to je također slučaj kada je riječ o Bogu: često ga slijedimo, prihvaćamo, ali do određene mjere; teško nam je prepustiti mu se s punim povjerenjem, pustiti da Duh Sveti bude duša, vođa našega života, u svim našim odlukama. Strah nas je da će nas Bog povesti novim putovima, da će nas izvesti ih našeg, često skučenog, zatvorenog, sebičnog svijeta i otvoriti nas svojim obzorima. A ipak, kroz čitavu povijest spasenja kada se Bog objavljuje on donosi novost – Bog donosi uvijek novost – preobražava i traži da se potpuno pouzdamo u njega: Noa, izrugivan od svih, gradi lađu i spašava se; Abraham ostavlja svoju zemlju samo s obećanjem u rukama; Mojsije ustaje protiv moćnog faraona i vodi narod prema slobodi; apostoli, prestrašeni i zatvoreni u dvorani Posljednje večere, hrabro izlaze van i naviještaju evanđelje. Ta novost nije samoj sebi svrha, traženje nečeg novoga zato da se razbije dosadu, kao što se često događa u našem dobu. Novost koju Bog unosi u naš život je nešto što se stvarno ostvaruje i ispunjava, nešto što nam daje pravu radost, pravu vedrinu, jer nas Bog ljubi i želi samo naše dobro. Zapitajmo se danas: jesmo li otvoreni “Božjim obećanjima”? Ili se u strahu zatvaramo novosti Duha Svetoga? Imamo li hrabrosti krenuti novim putovima koje nam Božja novost nudi ili se tome odupiremo, zatvoreni u prolazne strukture koje su izgubile sposobnost otvaranja onome što je novo? Dobro bi bilo da si čitavoga dana postavljamo ta pitanja.

2. Druga misao: Duh Sveti, naizgled, kao da unosi nered u Crkvu, jer donosi različitost karizmi, darova; međutim sve ono što se događa pod njegovim djelovanjem je veliko bogatstvo, jer je Duh Sveti Duh jedinstva, što ne znači istovjetnost, već dovođenje svega u sklad. U Crkvi sklad stvara Duh Sveti. Jedan od crkvenih otaca ima izraz koji mi se jako sviđa: Duh Sveti “ipse harmonia est”. On je sam sklad. Jedino Duh može pobuditi različitost, pluralnost, raznolikost i, istodobno, stvoriti jedinstvo. Ovdje također vrijedi da kada smo mi ti koji žele stvarati različitost i zatvaramo se u naše partikularizme, u naše isključivosti, unosimo podjele i razdor; a kada želimo stvarati jedinstvo prema našim ljudskim planovima, to završava tako da uvodimo jednoličnost, standardizaciju. Ako se naprotiv prepustimo Duhu da nas vodi, tada bogatstvo, raznolikost, različitost ne postaju nikada izvor sukoba, jer nas on potiče da iskusimo različitost u zajednici Crkve. Hoditi zajedno u Crkvi, pod vodstvom pastira koji imaju posebnu karizmu i službu znak je djelovanja Duha Svetoga; crkvenost je temeljna karakteristika za svakog kršćanina, za svaku zajednicu, za svaki pokret. Crkva je ta koja mi nosi Krista i dovodi me Kristu; paralelni putovi veoma su opasni! Kada se čovjek izloži opasnosti da se udalji (proagon) od crkvenog učenja i zajednice – kaže apostol Ivan u svojoj Drugoj poslanici – i ne ostaje u njoj, tada nije u jedinstvu s Bogom Isusa Krista (usp. 2 Iv 1, 9). Zapitajmo se dakle: jesam li otvoren skladu Duha Svetoga, prevladavajući svaku isključivost? Dajem li da me on vodi živeći u Crkvi i s Crkvom?

3. Posljednja točka. Stari teolozi govorili su: duša je neka vrsta lađe na jedra, Duh Sveti je vjetar koji nadima jedra da ova može ploviti, udari i naleti vjetra su darovi Duha Svetoga. Bez njegova poticaja, bez njegova jamstva, mi ne idemo naprijed. Duh Sveti nas uvodi u otajstvo Boga živoga i spašava nas od opasnosti jedne gnostičke Crkve i jedne autoreferentne (okrenute samoj sebi, samodostatne, pr.) Crkve, zatvorene u sebe; on nas potiče da otvorimo vrata i izađemo, naviještamo i svjedočimo dobar život evanđelja, da prenosimo radost vjere, susreta s Kristom. Duh Sveti je duša misije. Ono što se gotovo prije dvije tisuće godina zbilo u Jeruzalemu nije neki nama daleki događaj, već se tiče i nas i postaje živo iskustvo u svakom od nas. Dvorana Posljednje večere u Jeruzalemu je početak, početak koji traje i dalje. Duh Sveti najveći je dar uskrslog Krista njegovim apostolima, ali on želi da taj dar dođe do svih. Isus, kao što smo čuli u Evanđelju, kaže: “I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek” (Iv 14, 16). Duh Paraklit, “Tješitelj”, daje hrabrost svijetom pronositi evanđelje! Duh Sveti proširuje naš vidokrug i potiče nas da pođemo onima koji žive na rubu egzistencije i naviještamo im život Isusa Krista. Zapitajmo se jesmo li skloni tome da se zatvaramo u same sebe, u našu skupinu, ili pak dopuštamo Duhu Svetom da nas otvara poslanju? Sjetimo se danas tih triju riječi: novost, sklad, misija.
Današnja liturgija velika je molitva koju Crkva zajedno s Isusom uzdiže Ocu, moleći ga da ponovno izlije Duha Svetoga. Neka se svaki od nas, svaka skupina, svaki pokret, u skladu Crkve, obrati Ocu i zamoli ga taj dar. I danas, kao i u njezinim počecima, Crkva zajedno s Marijom zaziva: “Veni Sancte Spiritus! – Dođi, Duše Presveti, ispuni srca svojih vjernika i u njima užezi oganj svoje ljubavi!” Amen.