Htio bih reći, a to sam u više navrata ponavljao, kako je gledom na uvođenje zdravstvenog odgoja u školu bilo puno dvoznačnih informacija i formulacija, kao i terminoloških nesporazuma.
1. Najprije, u javnosti se stvorio dojam da je “Crkva protiv zdravstvenog odgoja”, a to nije točno. Od prve izjave HBK u studenome prošle godine, u više navrata i na više načina davano je do znanja kako ona nije protiv zdravstvenog odgoja, nego protiv četvrtog modula koji obrađuje teme o “spolnoj i rodnoj ravnopravnosti te spolno odgovornom ponašanju”. Ministarstvo je, naime, uvođenjem toga predmeta nametnulo svjetonazor i ideologiju koja vjernicima kršćanima nije prihvatljiva.

2. Stekao se također dojam u javnosti kako je u svezi s uvođenjem zdravstvenog odgoja nastao sukob između Crkve i Države. Nije točno da je došlo do sukoba zbog toga. Država je odlukom svoga Ministarstva da uvede spomenuti zakon bez konzultacije s roditeljima, zapravo došla najprije u sukob sa zakonskom procedurom, a onda i s roditeljima i njihovim ustavnim pravom i slobodom na odgoj djece.

3. U svezi s pokretanjem postupka o ustavnosti zdravstvenog odgoja valja pohvaliti inicijativu pojedinih udruga i pojedinaca. Isto tako potrebno je istaknuti da su se udruzi Grozd priključile i vjerske zajednice u RH i jedna stranka, stranka HSP 1861. Ovo nije stranačko navijanje, nego pohvala onima koji to zaslužuju, koji su to pokrenuli u vidu zaštite svojih obiteljskih prava.

4. Na koncu htio bih istaknuti kako je ovim pravorjekom Ustavnog suda zaštićeno prirodno pravo roditelja na odgoj svoje djece. Sud je, naime, naglasio kako “Država nije ispunila ustavnu obvezu da sadržaj zdravstvenog odgoja uskladi s ustavnim pravima roditelja”. A to je zapravo ono što su spomenute udruge i zamjerile Ministarstvu kad su isticale da je izostala javna rasprava o programu spolnog odgoja, te da su postavke četvrtog modula protivne Ustavu i nekim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.

5. Izjava Ustavnog suda dobra je podrška svima onima čija su prava zakinuta ili ugrožena. Ona je ujedno i potvrda stvaranja zakonitog ustroja i pravnog poretka naše države koja ne smije i ne može biti indiferentna prema pravima svojih građana kad je govor o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, kulturnoj i konfesionalnoj slobodi, usprkos njezine laičnosti i sekularnosti.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Zadar, 22. svibnja 2013.